Piše: Tomislav Hrastovčak

S obzirom da se ova rubrika uglavnom bavi neobičnim, bizarnim i izvanserijskim filmovima, možda je pomalo čudan izbor Cleopatre, jednog povijesnog spektakla naizgled toliko karakterističnog za “tvornicu snova“. Ali, zanimljive zakulisane priče i do danas nedefiniran umjetnički status ovog djela, čine cijelu stvar samo ne tipičnom. Općepoznata je činejenica da je Cleopatra jedan od najskupljih filmova svih vremena: u vrijeme nastanka (1963.) budžet je iznosio oko 44 milijuna dolara što je danas ekvivalentno iznosu od 270 milijuna (cifri koja je bila dovoljna za cjelokupnu trilogiju Gospodara prstenova). Poznato je i to da je studio 20th Century Fox došao na rub bankrota zbog nedovoljne zarade na box officeu, ali razne kasnije analize su pokazale da film i nije na kraju bio takav flop kakvim se obično smatra. Novac je bio vraćen, ali tek nakon nekoiliko godina i nekoliko redistribucija, te se zapravo radi o jednom od gledanijih filmova šezdesetih. Ali, ogromni troškovi i problematična produkcija gotovo su pokopali studio koji se oporavio tek nekoliko godina kasnije kad je izbacio slavni mjuzikl Moje pjesme, moji snovi.

Nakon što je redatelj Rouben Mamoulian (Queen Christina) napustio set Cleopatre nakon samo šest dana snimanja, u vruću stolicu je zasjeo Joseph L. Mankiewicz (Sve o Evi). Njegova namjera je bila snimiti film od dva dijela od kojih bi svaki trajao po tri sata, ali producentskim glavešinama na čelu s Darylom Zanuckom se ta ideja nije nimalo svidjela pa je nakon brojnih montažerskih intervencija film skraćen na ne baš tako kratka četiri sata. Već godinama Hollywoodom kruže priče o integralnoj verziji Cleopatre i možebitnoj pojavi director's cuta, koji (možda) leži izgubljen u nekom skladištu.

Potraga za glumicom koja bi utjelovila egipatsku femme fatale počela je sa Susan Hayward, da bi zatim za glavnu ulogu dugo figurirale Joan Collins i Audrey Hepburn, ali zgoditak je na kraju doslovno osvojila Elizabeth Taylor koja je uspjela izboriti tada rekordnih milijun dolara honorara i to na takav način da je zaista teško povjerovati. Naime, producent Walter Wanger nakon očajne potrage za glumicom nazvao je Tayloricu, a na telefon se javio njen tadašnji muž Eddie Fisher. Tijekom telefonskog razgovora spomenuo je svojoj supruzi da je u pitanju ponuda za ulogu u Cleopatri, a ne baš voljana Liz u šali je doviknula da će sigurno pristati i to za milijun dolara. Šala je igrom slučaja shvaćena ozbiljnom i već sutradan novinski stupci su bili puni napisa o probijanju plafona glumačkih honorara. Muško glumačko pojačanje stiglo je u obliku Richarda Burtona (Marko Antonije), Rexa Harrisona (Julije Cezar) i Roddyja McDowalla (Oktvavijan), a u ostatku pozamašne glumačke ekipe ističu se Martin Landau, Franceska Annis i George Cole.  

Trogodišnje snimanje na engleskim i italijanskim lokacijma proteklo je sasvim u neredu. Liz Taylor nije mogla podnijeti englesko hirovito vrijeme pa se zbog njene bolesti cijela produkcija preselila u rimski studio Cinecittu, dok su prijašnji setovi i prve snimke morali biti uništeni. Tijekom snimanja ogromna scenografija grada Aleksandrije izgrađivala se tri puta što je troškove dizalo u vrtoglave visine. Dodatan problem je stvaralo i ponašanje zaposlenika u Cinecitti koji su pokrali opreme i uređaja u vrijednosti nekoliko milijuna dolara. “Šlag na tortu“ došao je u oblku štrajka statistica koje su se žalile da ih italijanske kolege s posla previše pipkaju pa su unajmljeni posebni stražari da drže pohotnike na sigurnoj udaljenosti.

Mankiewicz je gotovo doživio živčani slom, krpajući se raznim farmaceutskim proizvodima, nemoćan oduprijeti se producentskim zahtjevima i iznijeti vlastitu viziju. Najviše koristi od sveg tog nereda imala je Taylorova koja je osim astronomskog honorara ukeširala još dodatno brdo novca s obzirom da je film sniman u TODD-AO formatu slike na kojeg je posjedovala vlasnička prava (prenesena s njenog prijašnjeg, pokojnog muža Mikea Todda).

Priča famoznog filma prati egipatsku kraljicu Kleopatru koja u namjeri da ojača svoju državu stupa u savez sa Rimskim carstvom i Julijem Cezarom. Ali, nakon njegovog umorstva u Senatu, glavna junakinja priliku za zaštitu vidi u rimskom generalu Marku Antoniju koji podliježi njenim čarima, što na kraju ispadne kobno za oboje.

Žalosno je da se četveročasnovni ep može ispričati u četiri retka, ali uistinu Cleopatra osim raskošnih setova, kostima (glavna glumica ih promijeni ukupno 65) i nekoliko zapanjujućih masovnih scena ne pruža baš mnogo više. Kritičari su zamjerili predugo trajanje, neuvjerljive likove i traljave, razvučene dijaloge, a pubilika je hrlila u kina prvesntveno zbog “skandalozne“ ljubavne veze koja se rodila na snimanju između Burtona i Liz. Ipak, većini se Taylorova učinila kao savršen izbor za naslovnu ulogu (nekako joj baš savršeno pristaju svi oni raskošni kostimi i antički make-up), a vizualne ekstravagancije još dan-danas ostavljaju bez daha. Akademiji se film očito svidio s obzirom na pet osvojenih Oscara i nominacije za najbolji film i glumca Rexa Harrisona (navodno je zbog administratvne greške Roddyju McDowallu izmakla niminacija za sporednu mušku ulogu).

Zanimljivo je kako Cleopatra ima dosta sličnosti s većinom suvremenih produkata koji se štancaju u Hollywoodu, pa je možemo smatrati svojevrsnom pretečom današnjih medijskih napuhanih visokobudžetnih produkcija (u usporedbi s kojima je, ruku na srce, ovaj film remek-djelo). Baš i nije pohvalno kad događanja iza kulisa probude veće zanimanje od filma samog, a u slučaju Cleopatre se već pedeset i više godina ispredaju medijske legende i oštre kritike. Ali, ponekad i loš publicitet može nekoga navesti da prosjedi četiri sata pred ekranom...