Piše: Sead Vegara

Pod obavezom praćenja recentne holivudske produkcije s ciljem recenziranja tih istih filmova neminovno upadate u mašinu trudeći se da iz svakog tog filma izvučete ono najbolje i predstavite ga čitaocima / gledateljima. Negativne stvari svakako treba naglasiti i istaći, ali je bitno da se ne stavljaju u prvi plan; jedino ako je film toliko loš da se ne možete suzdržati a da ga ne oblatite. Kada je riječ o regionalnom filmu, a pri regiji mislim na bivše jugoslovenske republike, situacija je daleko drugačija.

Ono što treba imati na umu jeste da je regionalna filmska produkcija umnogome manja od one holivudske (smiješno poređenje) i da se filmovi snimljeni u regiji prvo moraju dokazati na internacionalnim filmskim festivalima i time (možda) dobiti priliku da zaigraju u domaćim kinima. Istina, regionalni filmski autori imaju zanimljivu filmsku poetiku i naraciju (Krugovi srbijanskog reditelja Srdana Golubovića), a to dokazuju i uspjesi na domaćem box officeu (Svećenikova djeca hrvatskog reditelja Vinka Brešana), festivalska priznanja (Srebreni medvjed na 63. Berlinaleu za film Epizoda u životu berača željeza bosanskohercegovačkog reditelja Danisa Tanovića). Stoga i kada ste u prilici pogledati neki od tih filmova, a s namjerom da ga recenzirate pred sebe stavljate zadatak koji neće nimalo biti lagan.

Bosanskohercegovčka kinematografska sehara Bh. filmski autori se ne mogu pohvaliti nekom produktivnošću (razlog za to su nesređeni problemi sa finansiranjem filmova iz državnog budžeta što je nekako odrednica svih regionalnih kinematografija; samo u Bosni i Hercegovini to predstavlja ključni problem filmašima), ali zato ono malo što iznjedri nacionalna kinematografija postaje za primjer. Već spomenuti film Epizoda u životu berača željeza oskarovca Danisa Tanovića, dobitnik Srebrenog medvjeda za režiju i najboljeg glumca, je dokumentaristička drama za koju bi sedma umjetnost bila uskraćena da nije bilo sedme sile (novinarke Branke Mrkić-Radević koja je za web portal Žurnal 2011. napisala priču o porodici Mujić). Sudbinu porodice Roma, ljudî u nevolji (Senada sa mrtvim fetusom u utrobi, i njen muž Nazif Mujić „berač željeza“) koji će kao bračni par portretirati same sebe, glumiti svoj život na filmu. Drugi film iz bh. kinematografske sehare jeste po sličnom principu urađen, mada ne i toliko uspješan, osim ako se uspjeh ne mjeri po promociji i zastupljenosti na svjetskoj filmskoj sceni. Riječ je o filmu Za one koji ne mogu da govore, premijerno prikazanim na Toronto Film Festivalu, rediteljice Jasmile Žbanić (dobitnice Zlatnog medvjeda za svoj dugometražni igrani prvjenac Grbavica) koji je tematizirao lični doživljaj Australke Kym Vercoe i spoznaju da su se u hotelu Vilina Vlas u Višegradu, koji je posjetila, počinjeni strahoviti zločini nad ženama.

Film Devet položaja samoće scenariste i reditelja Envera Puške je smion i duhovit pogled na čovjeka 21. stoljeća koji izgubljen i otuđen u stvarnom svijetu traži izlaz i spas u virtualnoj zajednici. Doduše, bez neke izražene radnje, ali tematikom itekako aktuelan i značajan. Snimiti film sa devet glumaca i to na način da se prilikom cijelog trajanja filma u svakom kadru pojavljuje samo jedan glumac / glumica je zaista hrabar potez. Reditelj Puška je do gotovog proizvoda došao bez ikakave podrške nadležnih institucija i gotovo samoentuzijastički, i naravno uz veliku pomoć glumaca (Tarik Filipović, Amra Silajdžić, Rijad Gvozden, Zorana Bećić, Mario Drmać) koji su kvalitetno odigrali svoje uloge. Nažalost, film, iako se vodi kao proizvidnja: 2013., još uvijek nije ugledao „mrak kino dvorana“. Vrijedilo bi još spomenuti i drugi igrani film reditelja i scenariste Faruka Lončarevića, Sa mamom, koji je svoju premijeru doživio na 19. Sarajevo Film Festivalu. U filmu je reditelj Lončarević pokušao (neko bi rekao i maestralno uspio u namjeri) da prikaže odumiranje jedne porodice u kojoj kćerka (Marija Pikić), u kojoj se budi seksualnost, ne može da iskomunicira i pomogne smrtno bolesnoj majci (Mira Furlan), dok otac (Branko Đurić) sve to posmatra bespomoćno.

Duhovita Hrvatska Na ovogodišnjem 60. Festivalu igranog filma u Puli u okviru Nacionalnog programa je prikazno 14 filmskih ostvarenja. Kao glavni pobjednik festivala je proglašen Obrana i zaštita reditelja Bobe Jelčića, film na koji je dobrano utjecala rumunjska filmska škola (Puiu, Mungiu, Porumboiu). Djelo u kojem su glumačke kreacije dvoje glavnih protagonista Bogdana Diklića i Nade Đurevske savršen prikaz starijeg bračnog para, u nacionalno podijeljenom hercegovačkom gradu Mostaru, od kojih je muž rastrzan u smislu odlaska na dženazu prijatelja i toga hoće li mu ko od prijatelja sa „njegove strane“ prebacivati zbog toga, i supruge koja misli kako je sramota i pomišljati ne otići. Jelčić je sa svojim drugim filmskim ostvarenjem (pored režije potpisuje i scenario) uspio napraviti djelo koje nije popularizovano, ali u svakom slučaju hvale vrijedno. Drastična suprotnost Jeličićevom filmu je djelo provjerenog hit-makera Vinka Brešana, film Svećenikova djeca koji je zabilježio najbolje otvaranje nekog hrvatskog filma (33.759 gledatelja). Naravno, filmovi nisu (i ne bi trebali biti) statistika i brojke, ali ono što Brešanu očigledno uspijeva jeste da dobro nasmije publiku. Krešimir Mikić u ulozi mladog svećenika koji u malom mjestu na dalmatinskom otoku, da bi poboljšao natalitet, u dogovoru sa apotekarom (Dražen Kühn) i trafikantom (Nikša Butijer) počinje bušiti zapakovane prezervative, jeste adaptacija dramskog komada Mate Matešića koji u biti predstavlja licemjerje Crkve, naravno na komičan način, ali toliko ubitačno da se kler pobunio protiv filma. Bezuspješno, jer je film ubrzo došao i do famozne brojke od 100 hiljada gledatelja. Još jedan zapažen film, opet komedija i ponovo rađen po dramskom predlošku –Kauboji Saše Anočića, jeste istoimeni film Tomislava Mršića. Pričajući priču o mladom perspektivnom reditelju koji igrom sudbine završava u svom rodnom mjestu postavljaujući komad u lokalnom pozorištu i mora da se nosi sa netalentiranim glumcima od kojih je svaki izgubljen u vremenu i prostoru, a koji spas nalaze upravo kao akteri predstave koja za temu ima western, reditelj Mršić je sa glumačkom ekipom (Saša i Živko Anočić, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Ana Begić, Nikša Butijer) odradio zaista kvalitetan posao stvarajući filmsko djelo vrijedno pažnje.

Svakako vrijedi spomenuti i svojevrsnu, u pulskom katalogu opisanu kao art komediju Visoka modna napetost glumca i reditelja Filpa Šovagovića, rađenu po scenariju književnka Ivice Đikića, Roberta Perišića i samog reditelja. Kao i u Svećenikovoj djeci i ovdje je riječ o stanovnicima malog otočkog mjesta kojem načelnik (Goran Navojec) komičnim političkim špekulacijama i zavrzlamama pokušava priskrbiti status grada. Gledatelji bi po reditelju trebali pratiti priču na četiri razine: iz sociološko-antropološke, emocionalne, političke i znanstveno-religijske perspektive.

Ozbiljna Srbija Srbijanska kinematografija ne zaostaje puno za hrvatskom, gledano iz ugla koliko se količinski filmova snimi godišnje, ali isto toliko i kvalitetnih. Već pomenuti Krugovi Srdana Golubovića su imali premijeru početkom godine na Sundance Film Festivalu i okitili se nagradom, dok će mu na Berlinaleu također dodijeliti nagradu Ekumenskog žirija, a na Sarajevo Film Festivalu nagradu publike. Inspirisan stvarnim događajem, herojskim činom Trebinjca Srđana Aleksića koji je u jeku agresije i rata u Bosni i Hercegovini u Trebinju stao u odbranu prijatelja druge nacionalnosti, film Krugovi, kako sami naziv govori (i u jednoj sceni izgovorena replika glumačkog velikana Aleksandra Berčeka) ima koncentričnu strukturu. Reditelj Golubović se pozabavio veoma delikatnom temom na veoma zanimljiv i izuzetno spretno i znalački izveden način. Događaj sa kojim nas reditelj uvodi u priču, 12 godina poslije je stavlja u kretanje da bi poentirao na kraju i to u svim mogućim segmentima. Svi detalji i ideje spomenute tokom filma bivaju zaokružene, a scenario (Srđan Koljević i Melina Pota Koljević) i sama režija reditelja Golubovića su vrhunski prikaz i dokaz rada sineasta koji itekako znaju da pričaju priču putem pokretnih slika. Drugi film koji je na jedan način obilježio 2013. jeste djelo reditelja Gorana Markovića Falsifikator (nastalo po istoimenom rediteljevom dramskom predlošku), komedija čija se radnja odvija šezdesetih godina prošlog stoljeća u Bosanskoj Dubici, u kojoj seoski učitelj (Tihomir Stanić) pored svog zakonitog posla ima i djelatnost „sa strane“ falsifikujući školske diplome. On taj „posao“ radi u najboljoj mogućoj namjeri da osigura ljudima neku sigurnost i uopšte ne naplaćuje svoj rad, ali kako sudbina djeluje čudnim putevima tako će se i njemu ta dobrodušnost obiti o glavu. Naravno, na komičan način. Film Mamaroš scenariste i reditelja Momčila Mrdakovića jeste pomalo nostalgičan pogled na nekadašnje zanimanje kino operatera, ali i topla priča o sredovječnom čovjeku (Bogdan Diklić) koji će nakon NATO-vog bombardovanja Beograda odlučiti, zajedno sa majkom (Mira Banjac), potražiti sreću u Americi.

Tamo gdje vječno sunce sja... Makedonski sineasti su poredeći se sa ostalima i nisu baš iskazali. Samo dva filma su producirana i prikazana: The Piano Room (Soba sa klavirom) i Balkan Is Not Dead (Balkan nije mrtav). Prvi Soba sa klavirom je djelo Igora Ivanova koje pripovijeda priču o sudbinama ljudi (Natasha Petrović, Svetozar Cetković,...) koji odsjedaju u sobi sa klavirom hotela koji je na prodaju. Scenario Zanine Mirčevske progovara o biti sličnim, ali po socijalnom statusu različitim tipovima ljudi koje dijeli jedna zajednička karakteristika –svi vode isprazne živote. Balkan nije mrtav je film nastao po scenariju troje pisaca Dejana Dukovskog, Ane Lasić i samog reditelja Aleksandra Popovskog, a tematizira Mekedoniju za vrijeme raspada Osmanskog carstva pričajući ljubavnu priču kojoj je svoj glumački doprinos dao i hrvatski glumački bard Rade Šerbedžija.

Nostalgična Slovenija Filmom Adria Blues reditelj i sceanrista Miroslav Mandić na neki način oslikava portret jednog nekad slavnog (fikcionalnog) bh. rokera Tonija Riffa (Senad Bašić) koji živi u Sloveniji sa ženom Sonjom (Mojca Funkl) i ne može da se pomiri sa činjenicom da ga žena izdržava zarađujući kao radnica u servisu za telefonski sex. Da bi ga nekako pokrenula Sonja preko svog klijenta uspijeva da mu organizuje nešto poput povratničkog koncerta u nostalgičnom hotelčiću uz obalu, ali Tonijevi ispadi ljubomore i totalna nezainteresiranost tome nikako ne doprinose. Razredni sovražnik reditelja Roka Bičeka je priča bazirana na istinitim događajima o odnosu učenikâ i nastavnika njemačkog jezika (Igor Sambor), nakon što jedna učenica izvrši samoubistvo, a nastavnik biva okrivljen. Pisac, pjesnik, scenarista i reditelj Goran Vojnović je sa svojom knjigom „Čefurji rajs!“ podigao dosta prašine, a istoimeni film iako djelo fikcije ostaje potpuno realističan. Priča priču o generaciji tinejdžera čiji su roditelji u ljubljanske Fužine stigli upravo iz južnjačkih krajeva. Reditelj je izjavio da se film manje bavi politikom i društvom, i priča jednu poprilično intimnu priču o četiri doseljeničke porodice, o njihovoj svakidašnjici, skrhanim odnosima i poraženosti tih ljudi u borbi s problemima s kojima se susreću u okolini koja im je istovremeno i domaća i strana. Mediha Musliović, Emir Hadžihafizbegović, Zoran Cvijanović i Mustafa Nadarević su samo neki od protagonista filma.

Koliko god imali neprevaziđeni talenat u pretvaranju poznatih lokalnih problema i situacija u briljantne celuloidne priče, regionalni filmski autori će se svojski truditi da poentiraju sa svojim filmovima (nezaobilazna finansijska podrška će proizići iz koprodukcija) i time biti dokaz da regionalna kinematografija ima šta da pokaže.