Piše: Sead Vegara

Možda i ponajbolje dramaturški skrojen komad (poslije filma Casablanca) predstavlja film Die Hard (Umri muški, 1988.), američkog reditelja Johna McTiernana, prvi iz franšize koja traje 25 godina i čiji je peti dio A Good Day To Die Hard (Dobar dan za umiranje) imao premijeru za Valentinovo 2013. Zbog svog odmjernog i znalački napisanog scenarija (Jeb Stuart i Steven E. de Souza) koji vuče svoje korijene iz literarnog predloška, knjige ''Nothing Lasts Forever'' Rodericka Thorpa, Die Hard jeste i ostat će ne samo dramaturška majstorija već i najbolji akcioni film svih vremena.

Priča u biti veoma jednostavna, a opet složena, za glavnog protagonistu ima Johna McClanea (Bruce Willis) ''običnog smrtnika'' (doduše, izdvaja ga to što nosi policijsku značku) koji će se ''zateći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme'' (u nastavku će i izgovrit famozni one-liner koji će se odnositi upravo na tu tvrdnju story of my life). Sceanristi De Souza i Stuart su struktuirali scenario po klasičnom (američkom) pristupu: karakteri – sitaucija – zaplet (sukob) – rasplet, i to su učinili sa takvom preciznošću da će ih profesori na akademijama scenskih umjetnosti uzimati za primjer ''savršeno struktuiranog filma''.

McClane (Willis) dolazi avionom iz New Yorka kod supruge Holly (Bonnie Bedelia) u Los Angeles i zatiče je na poslu u Nakatomi tornju gdje se upravo održava proslava Božića. Na samom početku doznajemo da to baš i nije sretan brak, ali pri susretu isrke polete i mislite da će sve biti u redu. Kako to obično biva on joj počne zamjerati zbog, po njemu, velikih stvari (uzimanje djevojačkog prezimena Gennero). Ona se brani, počinje svađa, i taman kada biste pomisli da će se scena pretvoriti u patetiku reditelj McTiernan znalački uvodi u kadar lik službenice koja će prekinuti cijelu svađu. Pojavljuju se teroristi i sa prvim ubistvom jasno je u kojem smijeru će priča ići. Elokventi i staloženi Nijemac, vođa, Hans Gruber (Alan Rickman) će pokrenuti cijeli plan, a John će se morati snaći sam samo sa svojim pištoljem, bar do onog trenutka kad pronađe mašinku (Now I have a machine gun, ho-ho-ho).

Jedna od velikih čari samog filma jeste činjenica da je cijelim svojim trajanjem glavni junak u ogromnoj nemilosti sreće i uvijek će biti korak iza negativaca. Bosonogog u potkošulji i farmerkama, što je prikazano komično, kasnije će snaći tragedija. McClane se nastavlja boriti ne želeći da u stilu (totalno bi nerealno to i bilo) Ramba i Schwarzeneggera (obojica spomenuti u filmu) krene u akciju ''pobij sve i vrati se sam'' koja je bila odlika filmova osamdesetih. I da, onoliko koliko dopušta ''holivudska komisija za realne junake u filmovima'' McClane je everyman. Stallone i Schwarzenegger su uvijek bili fizički nadmoćniji i to im je bilo glavno (uz malo pameti i dobrog dijela bezobraznosti) oružje, dok je slučaj sa Willisom, koji također ima granice  glumačkog talenta, taj što je on liku McClanea dao osjećaj za komični tajming sa one-linersima, koji imaju i drugi junaci (Schwarzenegger sam piše svoje), ali ih Willis svaki put gestom, izrazom lica učini svojim.

Princip je isti, sve su ostalo nijanse Kako je premisa kopirana po milion puta, barem ova originalna –sam protiv svih na jednom mjestu (avion, brod, voz...), svi ti plagijati nemaju ono nešto što Die Hard čini posebnim. McTiernanova režija prvog dijela je majstorska, pogotovo akcionih scena, ali mali detalji su ti koji čine pravu sliku: SWAT-ovac se pri probijanju u zgradu nabode na ružin trn; jedan od negativaca ukrade čokoladicu kad misli da niko ne gleda; McClane se ''pozdravi'' po drugi put sa posterom djevojke u toplesu ili opklada između dvojice negativaca.

Nastavci se obično snimaju radi cijeđenja što više novca iz pokušaja od franšize. Tako je bilo i sa drugim dijelom Die Hard 2 (1990.). Napraviti bolji i napredniji film u odnosu na prethodni je pošlo za rukom samo rijetkima. U slučaju nastavka Die Hard 2, Nakatomi zgrada je zamijenjena vašingtonskim aerodromom koji će biti poprište strahovitih stradanja nedužnih civila i negativaca koji će završiti kao McClaneov ''ručni rad''. I sada su teroristi u pitanju, samo ''domaći'', koji pomažu generalu Esperanzi (Franco Nero) da pobjegne u ''sunčane krajeve''. Priča je opet bila bazirana na literarnom predlošku –knjizi ''58 Minutes'' Waltera Wagera.

Ipak, koliko god idiotski bio zaplet (teroristi su zauzeli aerodrom i ne dopuštaju nijednom avionu da sleti dok avion sa Esperanzom ne sleti na odgovarajuću pistu; kružeći avioni ne mogu da odu na suprotne aerodrome (?) jer nemaju dovoljno goriva dok satima obljeću vašingtonski aerodrom) ostaje poprilična majstorija finskog reditelja Rennyja Harlina koji je uspio da snimi nastavak uvelikome slabiji od originala, ali akcionu razbibrigu koja bi da je snimljena u novo doba predstavljala tzv. sedam-sekundni-film (poslije filma se sedam sekundi osjećate dobro i onda sve zaboravljate). S obzirom da je snimljen devedesetih prati ga nekakva nostalgija i ima posebno mjesto u srcima filmofila koji ga zajedno sa originalom svakog Božića iznova gledaju (Die Hard već godinama predjanči na top listi najboljih božićnih filmova; iza Caprinog filma Wonderful Life, naravno). Važno je napomenuti da su iskorišteni svi likovi koji su se pojavili u prvom dijelu (McClaneova supruga Holly, Rejinald Veljhonson kao policajac Al Powell i novinar – lešinar Richard Thornberg kojeg je odlično portretirao William Atherton), i mnoštvo likova negativaca (William Sadler – pukovnik Stuart) – pozitivaca (Dennis Fraz – šef aerodromske policije).

Za treći nastavak Die Hard With a Vengeance (1995.) će se vratiti njegovo ''akciono veličanstvo'' John McTiernan, ali samo da bi pokazao da je u stanju stvoriti akciju bez mozga. Dramaurški nedoslijedan i scenaristički loše riješen Die Hard 3 pati od detalja kao što je ''previše stvari odjednom''. Načete teme, masa nekih ideja, sve sklopljeno u jedno, pomalo daje osjećaj prezasićenosti. Akcija koja nema ni jake (nikakve) osnovice, šturog (propalog) zapleta, nerazrađenih (pomalo površnih) karaktera. Na svu sreću, hemija između dvojice glavnih protagonista, posljednjeg akcionog junaka –McClanea i Zeusa (Samuel L. Jackson), i negativca Simona (Simon says Jeremy Irons) je nešto što drži film u kolikom tolikom fokusu i ne dopušta mu da se raspadne po šavovima koji su zaista popucali i jedva se drže. Radnja će se ovog puta proširiti na cijeli New York, a sve će biti pomalo megalomansko – kompletna potjera i neviđeni stantovi.

Live Free or Die Hard (2007.) je četvrti nastavak koji je uveo analognog heroja Johna McClanea u digitalno doba. Režiju je popisao bezlični Len Wiseman (nemojte pogrešno shvatiti, film odlično izgleda, vizuelno je skoro pa besprijekoran, ali djeluje poput video igrice – McClane skače po krilima borbenog aviona, obara helikopter automobilom I was out of bullets...) Sve u svemu, učinilo se da McClaneu treba pomoć u novim filmovima i tako je u Die Hard 4 rame uz rame sa mladim Jastinom Longom borbu vodio protiv neprijatelja države, opet domaćih terorista, a tu je bila i njegova dražesna kćerka Lucy (Mary Elizabeth Winstead). Timothy Olyphant kao negativac nije bio loš, i pomislilo se da će to biti oproštaj sa posljednjim akcionim junakom kada je najavljen peti dio koji će se odvijati u Rusiji.

Reditelj John Moore (Behind Enemy Lines) je nažalost preplavio film akcionim sekvencama  snimljenim nerealno i esencijalno pogubnim za moždane vijuge. Montirane u frenetično – histeričnom maniru akcione scene će se smjenjivati sa patetičnim i pomalo komičnim, a McClanea ćemo ovoga puta gledati kako zajedno sa svojim sinom Jackom (Jai Courtney) pravi nered u Moskvi. Ne preostaje ništa drugo nego parafrazirati  čuvenu rečenicu: ''Toliko loše da je negledljivo.''

Objavljeno na portalu novinar.me