Piše: Sead Vegara

Moj brat Aljo se sve više okretao muzici. Ali ne u smislu da je učio da svira neki instrument već slušanju i pravljenju svoje kolekcije kaseta, ploča, kasnije i CD-ova, raznih grupa i izvođača od kojih je nekim čudom toliko bio opsjednut grupom Pink Floyd. Također su mu i irski rokeri U2 bili fascinacija koju je zajedno sa Floydima dijelio sa svojim najboljim prijateljem Johnnyjem.  U doba kada sam pored filmova na jedan izvjestan način bio opsjednut i stripovima, udruživši se sa rajom iz haustora, Dejom, koji će nekad dobiti i nadimak „Mengele“ (zbog čega i kako, zbilja se ne sjećam, ne pitajte), i Vecom, te Kajganom iz ulice, osnovao sam stripoteku. Svako je uložio svoje stripove da se napravi fond kojeg smo „osvježavali“ i popunjavali kupovinom stripova na pijaci. Stripovi koje sam pridodao fondu zajedničke stripoteke sam dobio od poznanika prijatelja mame i tate.

Prilikom jedne od nabavki sa cijelih pet maraka u džepu sam otišao da pronađem nešto što bi nam dobro došlo kao novina u ponudi. Došavši pred Tržnicu našao sam štand na kojem je tip držao pretežno Alan Fordove i ne mogavši odoljeti bukvalno sam se zaledio pred prizorom. Na stranu što je bila zima. Stao sam kao ukopan i samo prevrtao i prevrtao stripove u rukama. Na kraju sam potrošio samo dvije marke od cijelih pet i krenuo kući. Pred stepenicama ispod Olimpijskog muzeja zastao sam i napipao nešto pod miškom. Bili su to Alan Fordovi koje sam tu stavljao dok sam birao od onih koje ću kupiti. Nevjerovatno! Ukrao sam ih a da nisam ni znao. Nikad tako nešto ne bih uradio, a kako je bilo poprilično nezgodno da se sad vraćam i da kao objašnjavam tipu da sam greškom uzeo stripove... Malo vjerovatno je da bi mi čovjek povjerovao. Bilo kako bilo, stripove sam ostavio sebi i ne kazavši nikome kako sam ih nabavio jer me je bilo stid priznati da sam „ukrao“.

Cijeli taj poduhvat stripoteke u našem haustoru nije trajao dugo jer se nikako nismo mogli dogovoriti oko raspodjele zarade onako kako bismo svi bili sretni i zadovoljni. Aljo je koristio priliku da mu mlađi brat ima udio u haustorskoj stripoteci, te je redovno čitao i ne plaćajući simboličnih pola marke. Kada se stripoteka istinski raspala ja sam izašao iz poduhvata bogatiji za mnoštvo različitih stripova od kojih su mi Alan Fordovi bili najdraži. Toliko dragi da sam ih počeo sakupljati. U toj kolekcionarskoj namjeri sam istrajao do dana današnjeg, i prema tim stripovima sam se odnosio sa velikom pažnjom. Tako, kada je Aljo jednom vratio poderanog Alan Forda odlučio sam da se osvetim. Osveta glupana. Zarovio sam se u Aljinu kolekciju i na ploči Floyda „The Wall“ ispisao crnim markerom: „Alija maloumni kreten“. Tada nisam bio toliko upoznat sa djelom Pink Floyda, opsesivno sam slušao Balaševića, i da sam znao koliku vrijednost ima ta ploča sigurno ne bih napisao to što sam napisao. U stvari ne bih ništa ni napisao. Aljo nije bio ljut. Samo je prozborio: „Neka. Doćeš i ti tobe.“. Kako rekoh, osveta glupana. Na moje muzičko obrazovanje će tek kasnije utjecati Aljina kolekcija, njegovo i Johnnyjevo usmjeravanje.

A da ću se na neki način odužiti Alji za pretrpljenu štetu, što duhovnu, što „fizičku“ bol načinjenu natpisom na ploči Floyda, obistiniće se godinama kasnije. Pri boravku u Italiji u posjeti porodici dječaka sa kojim sam se dopisivao, na izletu u Milano sam pokušavao pronaći dupli koncertni CD Floyda „Pulse“. U potrazi za radnjom sa CD-ovima i propitivanjem za lokaciju dobijao sam isti odgovor: „Go straight and turn first on the left.“ I kako su mi objasnili tako sam i našao. Po ulasku u shop sam primijetio da su rafe sa diskovima pretrpane i da nema teoretske šanse da brzo nađem traženi CD. Bio sam u pravoj žurbi jer je grupa sa kojom sam došao čekala ispred Milanske katedrale i spremala se da krene. Pomogao mi je momak kojeg sam zatekao kako „gluvari“ oko rafi. CD Floyda je bio zapakovan u kartonskoj kutiji sa pulsirajućim znakom, a koštao je više nego što sam imao. U sekundi se stvorio tip iz obezbjeđenja koji je na moje molbe i objašnjenja samo klimao glavom i govorio: „I don't give a damn where are you from and if you don't exit the premises I'm gonna personally escort you out!“. To je bio dovoljan znak da se uozbiljim i pokušam da stignem nazad do grupe i posudim para. Rekoh mu samo: „I'll be back!“, i istrčah iz radnje. Trčao sam i trčao, dahtao i znojio se. Puf-pant, puf-pant. I stigao sam. Eldar koji je sa mnom bio u Italiji u posjeti porodici dječaka sa kojim se on dopisivao mi je posudio potrebene novce i iako je razrednica Divna govorila da nema vremena da se sad vraćam po CD, da moramo krenuti, ja se nisam dao smesti. „Moram Alji kupiti Floyde!“, viknuo sam i otrčao. Naposljetku sam i kupio „Pulse“, vratio se nazad pred katedralu sav zadihan i umoran k'o pas, a grupa nije krenula ni za pola sata još... Koja li je samo to sreća bila. Aljo me zgrabio, zagrlio, odigao od poda i ushićen istrčao iz kuće pravo Johnnyju prozborivši: „Idemo da se izrežemo!“

Nakon incidenta sa Alan Fordom i natpisom na albumu „The Wall“ Aljo se pomalo osjećao krivim za cijelu situaciju te da mi udobrovolji odnekud je zbavio video kasetu tada najnovijeg Disneyjevog crtanog – Aladdin. I to nakon što smo na televiziji dan prije vidjeli isječke iz crtanog, a ja bio i više nego oduševljen. To je bilo nevjerovatno iskustvo. Kako je u principu u tadašnjim videotekama bilo moguće iznajmiti samo piratske filmove, tzv. loše kopije, sumnjivog kvaliteta slike i zvuka, Aladdin je za ne povjerovati prednjačio u svim spomenutim segmentima. Ali u pozitivnom smislu. A da je bio (i ostao) toliko dobar potvrđuje činjenica da smo ga odgledali dva puta zaredom. Koliko li smo se samo smijali. Nevjerovatni Duh iz lampe u fe-no-me-nal-noj vokalnoj interpretaciji Robina Williamsa je predstavljao puni pogodak, a i do dana današnjeg jednog od najboljih Disneyjevih likova ikad. Poslije mi je neko od raje spomenuo da su Williamsu kada je došao na snimanje dali prazan list papira govoreći da nema potrebe njemu pisati replike za takvu jednu ulogu. Urnebesnu. Vjerovatno je i istina. Doduše, nigdje nije bilo ni traga od Ali-babe i 40 hajduka (mada su u trećem nastavku koji je izašao godinama poslije provukli i tu originalnu priču), Disneyjevci su skrojili simpatično lijepu pričicu koja ne bi bila to što jeste da nema Duha iz lampe. Namjerno to naglašavam još jednom jer ću se godinama u budućnost stalno vraćati Aladdinu prvenstveno zbog Williamsove kreacije Duha, njegovih fora i fazona koje od njegovog pojavljivanja u crtanom ne prestaju do samoga kraja.

Sada kada bih posjedovao Aladinovu čarobnu lampu i čudesne tri želje možda, i samo možda, bih zamolio Duha da se vratim u prošlost i zaustavim Alju da uništi Alan Forda, i ja da ne napišem: „Alija maloumni kreten“ na ploči Pink Floyda. Ma koga ja zavaravam?!