Piše: Sead Vegara
Rat! Ili bi bilo bolje reći da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, ali kako se to poslije nikad nije utvrdilo, neka bude rat. I bio je i prošao. Po izlasku iz bolnice, kako sam već rekao, tu sam završio nakon što su me udarila kola, umjesto da se vratim u stan na Marijinom Dvoru ja sam se našao u sasvim novom okruženju. Na Mejtašu. Kako je došlo do te iznenadne promjene tek ću poslije saznati. Nešto oko zamjene stanova ili sličnih stvari koje mi nisu bile jasne. Stan na Mejtašu je bio prostran. A kada kažem prostran onda to i stvarno mislim; spavaća, dnevna, trpezarija, dječija soba, druga soba, kuhinja, hodnik, odvojeni wc, kupatilo. Koliko je to u kvadratima nije ni bitno, samo se sjećam da mi je prvi utisak bio: „ Pa ovdje bi se komotno moglo igrati žmire.“ Boraveći u bolnici ni sam ne znam koliko i to zbog nečega čega se nisam ni sjećao u potpunosti je ostavilo traga na meni tako da sam došavši u novi stan skrojio potpuno i savršeno odgovarajuću priču o uzroku mog boravka u bolnici. Naime, imao sam (i dan danas imam) ožiljak na glavi, a po mojoj priči, tati i bilo kome drugome, zadobio sam ga tako što sam se sapleo u trpezariji, pao u kuhinji, glavom udario od peć i završio u bolnici. Smiješno. Možda. Kako mi je samo mašta radila, da ne povjeruješ.
Video rekorder koji smo zatekli u stanu je ostao tu još taman toliko da mi posluži da po milioniti put odgledam kasetu sa crtanom serijom Mapet bebe, a kada sam saznao da u zgradi postoji prava pravcata videoteka pojurio sam sa Arminom što prije da pronađem svog heroja, arheologa i pustolova Indianu Jonesa, i vratim sjećanja na bezbrižne prijeratne dane. Naravno, video se nije mogao gledati kad se htjelo zbog toga što nikad nisi znao kada će doći struja niti je imao prioritet nad usisivačem. Videoteka se nalazila u podrumu zgrade i zvala se TGM, što je bilo poprilično zvučno ime, koje će mi tek kasnije odgonetnuti sam vlasnik. Pancho. Provukavši se kroz mračni podrum Armina i ja dospjesmo do vrata videoteke u kojoj su sjedili dva momka. Jedan je bio vlasnik, Pancho –momak omalenog rasta i velikog srca. Ko je bio drugi mi je iščezlo iz sjećanja. Sa samih vrata ja sam prozborio: „Imate li film Indiana Jones, Indiana Jones, Indiana Jones, Indiana Jones...“ Ja bih i nastavio sa tim da me Armina nije povukla za rukav, a Pancho, kojem ću tek poslije saznati ime, sa zabezeknutom facom izustio: „Imamo... Samo treći dio.“ Morate znati da sam tih dana bio poprilično „spor“, još sam dolazio sebi i trebalo mi je vremena za potpuni oporavak. Indiana Jones je učinio svoje i to baš taj treći dio kojeg nisam ni upamtio. Mladi Indiana Jones u sanduku punom zmija, protiv lava vitla bičem...
U hronologiji mog sjećanja na Indianu Jonesa nekako su ostali urezani momenti iz Otimača izgubljenog kovčega kada Indy uzima zlatnog idola sa postolja i nakon toga bježi kroz tunel, a za njim se kotrlja velika kamena lopta. To sve je bilo i ostalo proživljeno na Grbavici, često kući ili kod nekog od raje na rođendanu ili sličnoj prigodi. Momenat sa zlatnim idolom je osporavan u jednom od izdanja Politikinog zabavnika koje je Aljo kupovao i sakupljao, a ja ponekad pročitao, dok je velika kotrljajuća kamena lopta bila sastavni dio uvodne špice Mapetovih beba. Idiotski prevod poput „Jahači za izgubljenim kovčegom“ (originalni naziv je: Raiders of the Lost Ark) mi tada kao klincu, koji iako sam redovno išao na kurs engleskog jezika, nije bio sumnjiv. Ukleti hram, drugi dio putolovina Indiane Jonesa je sa scenom gozbe predstavljao tramatizirajuće iskustvo od kojeg su mi je jedino veće traume zadale scene u svetilištu. Čupanje srca, lava...
Sljedeći dan, a i svaki ostali (kada je bilo struje), sām sam silazio u videoteku i malo pomalo sprijateljio se sa Panchom koji će mi u neka doba otkriti značenje naziva videoteke TGM. „T“ je bilo za Teu, njegovu snahu, „G“ za Gorana, njegovog brata i „M“ za Miu, Teinu i Goranovu kćerku, a Panchovu bratičnu.
