Piše: Sead Vegara
Kada imate dužnost praćenja najnovijih filmskih ostvarenja u kinima i recenziranje istih za potrebe čitatelja i ljubitelja sedme umjetnosti (barem onih koji čitaju recenzije i kritike) upadate u svojevrsnu mašinu u kojoj ste sebi zadali parametre da svaki film koji recenzirate bude predstavljen sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Kada pozitivne prevagnu, što je skoro endemski slučaj, veća je radost za vas kao recenzenta jer pišete pozitivnu recenziju. A slučaj kada negativne prevagnu, što je skoro uvijek slučaj, još je veća radost jer tada imate priliku “oblatiti“ uradak, i iskreno je da pisati negativnu recenziju nekako ima više draži. Možete biti “ubitačno“ duhoviti “sahranjujući“ pokušaj od filma. Sada, sve uzeto u obzir i primijenjeno na pokušaju od filma koji nosi naziv Gringo dovodi nas u ovaj drugi slučaj.
Gringo; režija: Nash Edgerton; uloge: Charlize Theron, Joel Edgerton, David Oyelowo, Sharlto Coplay; 2018.
IMDb rejting: 6.0/10
Rotten Tomatoes rejting: 39%
Gringo pokušava biti komedija, ali u najžalosnijem mogućem maniru, gotovo jadno i nategnuto da se zapitate što zapravo gledate. Ima elemenata trilera zamskiranog u pokušaju od humorističnog ruha, ali totalno bezidejno i bespotrebno. Ni raspoloženi glumac Sharlto Coplay u manjoj roli, kao asasin, i brat lika kojeg tumači nedovoljno uvjerljiv Joel Edgerton kao direktor farmaceutske komapnije, lijepa Charlize Theron u vamp izdanju i David Oyelowo u liku čovjeka kojem su “sve lađe potonule“ kada sazna da ga žena vara, te da su mu u firmi (istoj onoj farmaceutskoj koju vode likovi Edgertona i Charlize) pripremili otkaz, ne mogu, iskreno u njihovim interpretacijama se to dobro i vidi da su samo došli po platu, spasiti film od nedefinisanog statusa žanra.
Priča nema osnova, sve je tako kako bi kolege sa BBC-ja rekle over the top, prenaglašeno i nevjerovatno loše izmanipulisano da je strahota šta sve i kakve sve priče mogu naći svoj put do realizacije u pokretne slike. Meksički narko kartel, tablete sa marihunaom, otmica (?), preljuba... toliko toga natrpano, ili bolje, slikovitije reći “k'o kašikom za cipele nagurano“ u film uz koji ne znate da li trebate da se smijete ili jednostavno izađete iz kina jer imate pametnija posla i draže vam je lunjati po radnjama možda potrošivši koju paru na komad odjeće ili obuće.
Nekada se znalo da ono što se reklamira i prodaje pod etiketom “komedije“ to stvarno i jeste, ma koliko glupavo i tupavo to izgledalo, možete se pošteno i naglas smijati. Ali, danas i u moderno vrijeme sa filmovima koji dolaze iz tvornice snova pod markicom “komedija“ više ćete se smijati samom traileru filma jer u biti ono najbolje se i nađe tu, dok oni koji se “upecaju“ i odluče pogledati film uglavnom “izvise“ i pitaju se: „Što mi je ovo trebalo?!“
