Piše: Mirza Skenderagić

Ako ste voljeli serijal Narcos sigurno ćete pronaći nešto ljubavi i prema njegovom spin-offu Griselda od šest epizoda naslovljenom prema ozloglašenoj Griseldi Blanco (Sofia Vergara), ništa manje brutalnoj i ništa manje opasnoj od najvećeg narko bossa svih vremena, Pabla Escobara. Ono što je odmah potrebno napomenuti, kada je ova mini-serija u pitanju jeste da je potpisuju autori Narcosa, scenarista Doug Miro, producent Eric Newman i režiser Andrés Baiz, pa će i ovu priču zasnovanu na stvarnoj osobi, odrediti brza naracija sa mnogo prostornih i vremenskih promjena, detaljno psihološki izgrađen glavni lik kojem je kao i u Narcosu suprostavljen istrajni detektiv, ovaj out detektivka June (Juliana Aiden Martinez), jer ne treba zaboraviti da pojam “narcos“ ima dvostruko značenje.

Dakle, serijal Griselda prati nagli i brzi uspon Griselde Blanco, od zlostavljane supruge lokalnog krimosa, do popularne Kume kokaina koja je vedrila i oblačila narko scenom u Miamiju, ali čije je putovanje završilo na najtragičniji mogući način. Prva epizoda naslovljena kao “Dama je došla u grad“ počinje odmah od ključnog narativnog momenta, od bijega ranjene Griselde koja je upravo ubila svoga muža i koja na duboku ranu lijepi uložak kako bi zaustavila krv, što je odmah najavljuje kao beskompomisnu i snalažljivu. Ipak, ona neće takvom postati odmah, već će kao i žena u nasilnom svijetu muškaraca, početi kao nesigurna, uplašena, ali opet i puna samopouzdanja sa izrazitom željom za uspjehom.

Ono što će odrediti prvih nekoliko epizoda jeste upravo Griseldina upornost koja će je stalno podizati nakon svakog pada, jer za svako njeno rješenje će se pojaviti novi problem, pa će i njen uspon djelovati istinitije i smislenije. Dramaturški problemi će se javiti kasnije, kada započne Griseldin pad, koji će doći i suviše naglo, a koji će svakako biti i predvidljiv, pa ostaje pitanje što su se autori odlučili na samo šest epizoda, kada bi standardnih deset pomoglo seriji da narativno prodiše i da dobije na prirodnosti razvoja situacije. Ako se pokušaju uporediti serijali Narcos i Griselda vrlo će se lagano uočiti razlike u formama, jer dok je u Narcosu, sumoran, ogoljen i naturalizmom obojen svijet Escobarova uspona i pada, u Griseldi je dominantan pulp osjećaj sa posebnim akcentom na zabavu, a sve uz određeni apsurdni odmak od stravičnih događaja.

“Jedini muškarac kojeg sam se ikad bojao bila je žena po imenu Griselda Blanco“, riječi su Pabla Ecsobara kojima autori otvaraju ovaj serijal, koji će poslužiti za dodatno spajanje ovih dvaju fikcionalnih svjetova, ali i koji isto tako Griseldu najavljuju kao gotovo mitskog antijunaka, kojeg se više neće moći posmatrati kao stvarnog lika. U prilog ovoj tvrdnji ide i izbor Sofie Vergare za naslovnu ulogu čiji se fizički izgled drastično razlikuje od onoga kako je u stvarnosti izgledala Griselda Blanco, sa viškom kilograma i stavom muškarca. Jasno je da se željelo dodatno zaigrati na kartu feminizma, kreirajući ženski lik koji će biti strah i trepet za muškarce, zadržavajući suptilni sestrinski odnos među ženskim likovima, u čemu se i uspjelo, ali opet sa određenim dramaturškim procesom, istovremeno zadržavajući Griseldinu žensku ranjivost i postepeno je pretvarajući u čudovište iza kojeg je ostalo više od 250 pretežito muških tijela.

Ispočetka će djelovati da se Vergara zaista muči u pronalasku adekvatnog glumačkog izražaja, pogotovo jer je još uvijek duboko integrisana u žanr komedije, ali će se s vremenom upotpunosti uživjeti u lik, odmjereno i uvjerljivo iznoseći nagle promjene psiholoških stanja, od brižne majke, uplašene ljubavnice, do beskompromisne ubice koja naređuje smaknuće ne mareći na prisustvo žene i djece. Još uvijek seksipilna Vergara sa protetskom maskom i uvećanim nosom, donosi željeni odmak od historijskog lika i savršeno se uklapa u romantiziranu sliku autsajdera koji će sam morati izgraditi svoj svijet u kojem će uzimati ono što mu pripada.

Konačni je dojam da “narcos“ ekipa ovaj nije marila na autentičnost pri izgradnji priče o Griseldi Blanco, jasno se odričući u Narcosu osjetnog cinema verite osjećaja, i uspostavljajući jedan opušteni, gotovo tarantinovski princip građenja narativa, u kojem je sve tako lažno, a sve tako zabavno, pa čak i nasilje. 

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a