Filmofil-filmski portal - His Dark Materials: “Igra prijestolja“ za obiteljsku publiku

His Dark Materials: “Igra prijestolja“ za obiteljsku publiku

Sead Vegara 10.11.2019. James McAvoy, HBO, Dafne Keen, Marko Njegić, His Dark Materials, Philip Pullman

Piše: Marko Njegić

Tržišno natjecanje među televizijskim projektima je sve žešće. Ove sezone na tržište izlaze i novi "streaming" giganti, potencirajući gužvetinu u TV šesnaestercu. No, HBO ne razmišlja o uzmaku nakon što je njegova superpopularna Igra prijestolja publici rekla "zbogom", barem do prednastavaka. Naprotiv, HBO kreće u još jedan napad i nakon Čuvara pušta novu iznimno ambicioznu epsku seriju visokog budžeta koje bi mogla popuniti prazninu uzrokovanu nestankom GOT-a. To je Njegova mračna građa. I Watchmen i His Dark Materials imaju zaleđe u omiljenim predlošcima – stripu "Watchmen" Alana Moorea i Davea Gibbonsa, tj. književnoj "fantasy" trilogiji "His Dark Materials" Philipa Pullmana. Predlošci su prije deset(ak) godina pretvoreni u filmove s promjenjivim uspjehom. Čuvari Zacka Snydera su bili dobri, Zlatni kompas Chrisa Weitza baš i ne. Uz to, Njegova mračna građa gradi alternativnu stvarnost koja nije tako alternativna, baš kao Čuvari.

U uvodu serije kreatora Jacka Thornea stoji kako "ova priča počinje u drugom svijetu koji je i nije poput vašeg". Naravno, taj svijet je naseljen fantazijskim bićima i u njemu ljudska duša ima fizički oblik životinje. Nazvana "deaemon", životinja slijedi "vlasnika"/"vlasnicu" gdjegod da ide, može govoriti i kao da posjeduje svoju svijest, makar je zapravo utjelovljenje glasa u njegovoj/njezinoj glavi. Ako vlasnik umre, umire i "daemon", poetično nestajući u svjetlucavoj prašini. Vrijedi i obratno, samo što čovjek nema takvu poetičnu smrt. Za junakinju serije Lyru Belacquu (Dafne Keen, otkriće filma Logan), to je lasica koja se uklapa u trend računalno generiranih pričajućih životinjica.

Osim nje gledamo i još neke više ili (češće) manje dobro antropomorfizirane CGI beštijice poput zlaćanog majmuna, "daemona" negativke Marisa Coulter (Ruth Wilson), kao i polarnog medvjeda, "panserbjørna", zaštitni (životinjski) znak Pullmanova serijala. Ovaj svijet, u kojem sve nadgleda izvjesno društvo Magisterium, napučen je i vješticama, zračnim brodovima, špijunskim "spy fly" muhama... Pa opet, unatoč "steampunkovskom" dodiru, neobično podsjeća na naš svijet 2019. godine.

Među ostalim i upravo zbog toga serija His Dark Materials ima neusporedivo bolji tajming od filma The Golden Compass. Zlatni kompas je u kina izašao 2007., kad je Hollywood tražio novu veliku "fantasy" franšizu nakon Gospodara prstenova, Harryja Pottera i Kronika iz Narnije. Film nije bio nešto, dapače, ali možda bi uspješnije prošao da je izašao nakon okončanja "Pottera" i "Narnije", ne u njihovom jeku. Izuzev polarnog mede nije imao ništa posebno (vizualni efekti, scenografija...) da ga diferencira od njih, plus njegove zvijezde su bile na autopilotu (Nicole Kidman u ulozi koju sada uspjelije igra Wilson, Daniel Craig prije Jamesa McAvoya kao Lyrin ujak Lord Asriel).

Čak je i medvjed znao djelovati kao onaj s reklame za Coca-Colu, a sam film kao božićni, snježni blockbuster, uslijed čega je vaš kritičar zamalo natipkao The Polar Express umjesto The Golden Compass, što isto nešto govori. Krah filma u kinima rezultirao je time da nastavci nisu snimljeni.

Dvanaest godina kasnije, Pullmanova ostavština je dobila drugu priliku i – sudeći po pogledane prve četiri epizode – iskoristila je veoma potentno u (ko)produkciji HBO-a i BBC-ja koju redateljski potpisuju čak četvero filmaša, uključujući oskarovca Toma Hoppera (Kraljev govor, Jadnici) i Otta Bathursta (Peaky Blinders, Robin Hood). Na ruku seriji svakako ide to što nema dokazanu i brendiranu žanrovsku konkurenciju, a i televizijska publika je gladna za fantazijama nakon Game Of Thrones. Njegova mračna građa je Igra prijestolja za obiteljsku publiku s heroinom – Lyrom – spremnom da ispuni "proročanstvo o djetetu koju čeka nešto veliko".

Lyra će otkriti da Mrs. Coulter i Magisterium stoje iza misterioznih nestanaka djece; oni ih kradu i odvode na sjever "koji nije mjesto za dijete", u "zemlju mraka". "Postoje neke stvari koje je bolje da ne razumiješ", govore Lyri koja odrasta i polako ulazi u svijet odraslih nalik našem. Odvajanje djece od roditelja i scena kad Lyrin prijatelj biva otet i zatvoren iza rešetaka podsjeća na slučajeve izbjeglica u SAD-u iz vijesti, posebice što je serija naseljena različitim rasama. I "trade-mark" Pullmanova serijala, polarni medo, sada djeluje dosta ispijenije i ogorčenije nego 2007., kao da ga u međuvremenu nije mimoišao efekt globalnog zatopljenja.

Dok će klincima His Dark Materials biti interesantna serija zbog vizualnih i inih uzbuđenja, odrasle bi moglo zaintrigirati upravo to što djeca još ne razumiju, a tiče se paralela s našom zbiljom. Rijetka serija koja je uistinu bolja od "naslijeđenog" filma izaziva zanimaciju što će se dalje dogoditi i valja je nastaviti držati na oku. Drugim riječima, Njegovu mračnu građu definitivno vrijedi započeti gledati, ali i završiti. To se ne može zapisati za sve novije serije.