Piše: Sead Vegara

Strip kao deveta umjetnost od svih umjetničkih formi najprilagodljivija je specifičnostima filmske poetike. Strip danas, baš kao što je to slučaj i sa filmom, predstavlja umjetničku formu namijenjenu (prvenstveno) zabavi, koja kao takva, posljednju deceniju i po služi kao zlatna koka holivudske tvornice snova. Samo, ono što je problem sa Hollywoodom jeste da preferira i forsira superherojske i samo stripove koji za protagoniste imaju superjunake. Hollywood nikada nije pokazivao veće interesovanje za alternativni strip, gurajući u prvi plan prvenstveno adaptacije stripova dva američka stripovska mogula: DC Comicsa i Marvela. S početka, fascinacija stripom djelovala je poput virusa ubačenog krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je krajem devedesetih i početkom novog milenija polako počeo da nagriza holivudsko celuloidno tkivo.

Tada su, sa napretkom tehnologije, ekranizacije stripova uzele većeg maha, a u novom mileniju sa upotrebom CGI-a (kompjuterski generirane slike) ovaj virus je počeo “kupiti“ milijarde dolara godišnje na blagajnama kina. Samo u posljednjih pet godina snimljeno je više od 20 filmova koji za protagoniste imaju superjunake. Nove tehnologije u rukama pametnog reditelja rezultirale bi kvalitetnim stripovskim filmom, a samo u rijetkim slučajevima – spektaklom.

Transfer na celuloidnu traku

Ipak, prvi superjunaci koji su ostavili značajniji trag u filmskoj historiji su oni DC-a, Superman i Batman, još u prošlom vijeku. Prvi sa filmom Richarda Donnera Superman: The Movie iz 1978. i drugi 11 godina kasnije sa filmom Batman Tima Burtona. Ti filmovi i danas slove za odlične transfere stripa na celuloidnu traku. Drugi nastavci ovih filmova bili su i više nego odlični, da bi, po strarom holivudskom pravilu, svaki sljedeći bivao lošiji i lošiji. Tek u 2006. provjereni hitmaker Bryan Singer režirao je, ipak neuspješni, Superman Returns. U onome što je označilo postanak DC-evog stripovsko-kinematografskog univerzuma bio je film Man of Steel (2013) Zacka Snydera, rebootovani (pokrenut od početka) serijal Supermana. Film je izgledao prenapadno i preproducirano, ali ga to nije zaustavilo da kuša svoj dio kolača na box officeu (668 miliona dolara). Ono što se pokušalo sa filmom Man of Steel jeste davanje Supermanu korijene u realnosti, baš poput filmova o Batmanu koje je fenomenalnim učinio rediteljski genij Christophera Nolana.

Sa prvim filmom Batman Begins (2005) Nolan je Batmana učinio “stvarnim“ dajući mu “realističku podlogu“; Bruce Wayne je treniran za nindžu, basnoslovno je bogat (odatle i popratna oprema u vidu Batmobilea i ostalih gadgeta). U nastavku The Dark Knight (2008) se pojavljuje inkarnacija svih psihotičnih negativaca – Joker, kojeg je pokojni Heath Ledger odigrao na maestralan način, svrstavajući ga tako u Panteon najvećih filmskih negativaca. Nolan i njegov glavni glumac Christian Bale su unijeli snagu u franšizu, vizualizirajući priču sa toliko dubine i suštinske ozbiljnosti ikad prije viđene u filmovima nastalim po stripu. Pronalazeći neke motive iz stripova o maskiranom osvetniku, Nolan je za završni film The Dark Knight Rises (2012) odlučio da ukomponuje i prave svjetske probleme u Batmanov Gotham City. Terorizam, ekonomski kolaps, ideje o samoodrživoj energiji i konflikti koji završavaju tjelesnim kažnjavanjem, politika, bogati, siromašni... sve to je smisleno upakovano u završnom dijelu trilogije o Batmanu.

Nolan je zaokružio priču o Vitezu tame sa ova tri filma, a kao produžetak Batmanovih avantura na velikom ekranu ispostavio se nastavak filma Man of Steel koji je donio sukob dvojice najpoznatijih superheroja u filmu Batman v Superman: Dawn of Justice (2016). Rezultat je bio još nekvalitetniji film od prvog u kojem su prevladavali tonovi crne i svih nijansi sive, kako u odnosu na fotografiju, tako i na priču. Malo šarenila je donio naredni film iz DC-evog superherojskog kataloga, Suicide Squad, koji bi se mogao smatrati kao svojevrstan pokušaj čelnika studija Warner Bros, koji polaže prava na DC-eve junake, da ponove magični trik Marvel Studiosa u kojem su oni svoj poprilično opskurni strip „Guardians of the Galaxy“ promovisali u kino-hit. Kritika je sahranila Suicide Squad, ali to nije mnogo utjecalo na zaradu (745,5 miliona dolara). Ono što nas očekuje sljedeće godine jesu filmovi Wonder Woman i prvi dio Justice League, kao DC-ev odgovor na Marvelove Avengerse; u filmu se pojavljuju superheroji: Batman, Superman, Aquaman, Wonder Woman, The Flash...

Pomjerene granice pripovijedanja

Marvel, čiji filmovi redovno imaju bolji odziv kod kritike i publike, prije nego što je osnovao vlastiti filmski studio prodao je prava na svoje stripove X-Men i Spider-Man 20th Century Foxu, odnosno Sonyju, a sa Iron Manom je počeo polako pripremati teren za ono što je uistinu bio pravi stripovski spektakl – The Avengers u kojem su se pojavili svi veliki Marvelovi junaci: Iron Man, Hulk, Thor i Kapetan Amerika. Stripovski filmovi predstavljaju adaptaciju stripa (u rijetkim slučajevima i doslovni transfer stripa na veliko platno kakav je slučaj sa dva dijela filma Sin City strip autora Franka Millera i reditelja Roberta Rodrigueza) i mogu otići u toliku krajnost da postanu upravo suprotno od onoga što im je trebala biti namjera, a to je zabava. Savršen primjer za to je film Hulk Anga Leea (2003) kojeg je samo takav umjetnički nastrojen i dosljedan reditelj učinio pravom grčkom tragedijom o odnosu oca i sina. Ko je još poželio gledati Hulka, čovjeka koji se kada se naljuti pretvara u ogromno zeleno “čudovište“, kroz prizmu grčke tragedije.

Najnoviji film iz Marvelovog studija, koji dominira kino-blagajnama, jeste Doctor Strange u kojem su definitivno pomjerene granice pripovijedanja pomoću specijalnih kompjuterskih vizualnih efekata. Svaka sličnost sa izvanrednim Nolanovim filmom Inception, u načinu vizualiziranja priče, prestaje nakon samo nekoliko trenutaka, jer ste automatski “transportovani“ na veći vizualni nivo. I kada pomislite da ne može bolje od toga dešava se nevjerovatna i nesvakidašnja situacija. Ono što ste prethodno vidjeli unaprijedi se 110 posto. To sve je zasluga reditelja Scotta Derricksona koji je sa sa armijom ljudi iza sebe uspio da napravi do sada neviđen transfer devete u sedmu umjetnost.

Velika je šteta što je Hollywood koncentrisan samo na superheroje i američki strip. Zasigurno je da bi mnogi voljeli vidjeti kako bi izgledale adaptacije evropskih junaka. Na prostorima Balkana na strip nas obično asociraju italijanska izdanja Sergia Bonelia, (nekadašnja) Zlatna serija i Lunov Magnus Strip, sa junacima poput Zagora, Velikog Bleka, Kapetana Marka, Mister Noa, Teksa Vilera, Dylana Doga, Martija Misterije...

Opet, u holivudskoj adaptaciji ne bi bilo boljeg Mister Noa od Georgea Clooneya ili Ruperta Everetta kao Dylana Doga...

Zamislite samo holivudsku adaptaciju legendarnog Alana Forda, stripa koji na ovim prostorima uživa kultni status. Kao reditelj Britanac Guy Ritchie (Snatch), a glumačka podjela: Jude Law kao naslovni junak Alan Ford (Peter O'Toole je bio inspiracija kreatorima Magnusu i Bunkeru); Boba Rocka bi nekada savršeno utjelovio Dustin Hoffman, a sada Ben Stiller; Robert De Niro, a možda čak i bolji, reditelj Mike Leigh bio bi savršen Broj 1; Jeremiju bi najbolje odglumio John Malkovich; Debelog šefa britanski glumac Brendan Gleeson; kao idealan Sir Oliver bio bi Pierce Brosnan, a Grunfa bi mogao portretirati Jean Reno.

Ali, ovakva postavka u Hollywoodu je teško izvediva, jer će se holivudska fascinacija superherojima zasigurno nastaviti i u godinama koje slijede.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans