Piše: Duško Dimitrovski (Specijalno iz Beča za Filmofil)
Kad se velika pažnja posveti dobrom izboru vrijednih filmova, onda nisu neophodne svjetske zvijezde i crveni tepisi da bi se privukla pažnja istinskih sinefila, pokazao je upravo završeni jubilarni, a već izuzetno međunarodno afirmisani festival u gradu na plavom Dunavu. Zaista impozantan podatak da je nekoliko desetina hiljada gledalaca – tačnije njih 73.700, sa velikom pažnjom pratilo upravo završeni jubilarni 60. Međunarodni filmski festival Viennale, koji je već dugo stekao sasvim opravdanu internacionalnu afirmaciju.
Upravo to je bio jedini mogući zaključak nas akreditovanih novinara i filmskih kritičara o ovogodišnjem jubilarnom bečkom festivalu. Na 60. Viennaleu prikazano je više od 100 filmova iz cijelog svijeta i to, kako u glavnom programu dugometražnih i kratkometražnih filmova, tako i u brojnim specijalnim selekcijama, među kojima su se posebno istakle: Mala retrospektiva ostvarenja osnivaca afričke kinematografije Meda Honda, izabrani filmovi jedne od, nažalost, rijetkih holivudskih sineastica Elaine May, koju nazivaju "Queen of Comedy", kao i velika retrospektiva djela izuzetno značajnog, ali, izvan Japana malo poznatog sineaste Yoshida Kijua, realizovanih u saradnji sa Austrijskim filmskim muzejem u Beču.
Sa pravom je Eva Sangiorgi, inače, vrlo agilna direktorica Festivala, kao važnu kvalitetu Viennala potcrtala, da su one u svom ovogodišnjem jubilarnom izdanju označile praznik filma i praznik njegovog objedinjavanja sa sinefilima, te je i rekla: „Mogla se osjetiti energija, kojom su zračile pune kino-dvorane, prilikom prikazivanja filmova, a i poslije njihovih projekcija u diskusijama publike i reditelja tih ostvarenja. Viennale su pokazale da su adekvatno mjesto susreta za sve one koji vole film, neovisno od toga da li su filmski umjetnici, ili, pak, sinefili i time su svoj već odavno postignuti dobar ugled među internacionalnim smotrama sedme umjetnosti, značajno učvrstile. Posebno nas kao organizatore raduju najave nezanemarljivog broja ovogodišnjih posjetilaca Festivala, da će i iduće godine biti ovdje sa nama na 'Bečkom prazniku filma'.“
Upravo u svom jubilarnom 60. izdanju, Viennale su imale i dvije posebno intrigantne situacije, koje do sada nisu zabilježne u dugogodišnjoj historiji ove smotre. Naime, riječ je o prikazivanju dva filma sa sasvim neuobičajenim temama, koji su naišli na ambivalentan prijem kod gledalaca. Riječ je o filmovima Sparta jednog od najboljih austrijskih sineasta Urlicha Seidla (Hundstage, Import Export, Rimini) i Bones and All, američkom ostvarenju istaknutog savremenog italijanskog reditelja Luce Guadagninoa (Call Me By Your Name, Suspiria).
U Sparti se govori o izuzetno kontroverznoj temi pedofilije, kojoj Seidl prilazi na izuzetno senzibilan, ali umjetnički nadsve ubjedljiv način. Glavni junak filma je pedofil, koji je psihološki zarobljenik, te svoje krajnje nehumane životne opsesije nastoji u život sprovesti kroz organizovanje dječačkog džudo-kluba u siromašnoj rumunjskoj provinciji. Roditelji mu ne shvatajući njegovu pravu namjeru, prepuštaju djecu da ih obučava. Kad postanu svjesni fatalne pogreške, nepovratna šteta je već napravljena. Posebno je dobru kreaciju ostvario tumač uloge pedofila, inače izuzetno međunarodno afirmisani austrijski glumac Georga Fridrich, koji je sa uspjehom nastupao i u gotovo svim dosadasnjim Seidlovim filmovima. Kako Fridrich igra pedofila, unoseći se u najskrivenije dijelove njegove duše je zaista fascinantno.
Film Sparta je sa uspjehom imao svoju premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastijanu, ali je naišao i na negativan prijem kod jednog dijela publike i kritike, zbog po njima eksplicitnosti pojednih scena, što nam izgleda pretjerano, jer se autor istinski trudio da ih, koliko je to bilo moguće, izbjegne. Ovaj film, ujedno, provocira i drevno pitanje, da li je sloboda umjetnika u odabiru posebno osjetljivih tema neograničena?
Upravo takvo pitanje postavlja i Luca Guadagino u filmu Bones and All, jer se tu govori o stravičnom fenomenu kanibalizma. Dvoje glavnih junaka, djevojka i mladić su međusobno zaljubljeni, ali su, istovremeno i kanibali. Tako oni u tom svojevrsnom filmu ceste su u stalnoj potrazi za žrtvama, koje bi poslije likvidacije, jednostavno rečeno – pojeli. I u Bones and All reditelj izbjegava eksplicitne scene, ali, ipak, to ne može do kraja i film se ne preporučuje gladaocima sa slabim živcima. Guadaginu se mora priznati da je napravio zaista neobično ostvarenje i to ne iz najnižih namjera senzacionalizma, već sa evidentim nastojanjem da provocira gladaoce na razmišljanje o jednoj od negativnih krajnosti u ljudskoj egzistenciji uopšte. Na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu film Bones and All je nagrađen sa Nagradom za najbolju režiju.
Osim ovih nadsve provokativnih, ali i umjetnički snažnih djela, po svojim evidentim kreativnim vrijednostima na Viennalama 2022. treba izdvojiti i fimove: Close Lukasa Dhonta (Belgija, Francuska, Nizozemska), Eo Jerzyja Skolimovskog (Poljska), The Menu Marka Myloda (SAD), Teri et Lokita staralačkog dvojca braće Jeana Pieerrea i Luce Dardenne iz Belgije, te Veru, također rediteljskog italijansko-austrijskog tandema, koji sačinjavaju Tizza Covi i Rainer Frimmel.
Inače, Viennale je netakmičarskog karaktera, i na njemu se dodjeljuju samo pojedine specijalne nagrade, a među njima najznačajniju "Wiener Filmpreis", Žiri odlučio da ove godine dodjeli filmu Sonne mlade austrijske rediteljice kurdskog prijekla Kurdwin Ayub. O ovom filmu o smo već izvještvali u osvrtu na Berlinale 2022.
