Razgovarao: Sead Vegara

Filmski centar Sarajevo (FCS) nedavno je počeo restauraciju i digitalizaciju fundusa bh. kinematografije. Ines Tanović, direktorica FCS-a, progovara o problemima sa koje se susretao njen tim i sa kojima se još susreće, kao i trenutačnom stanju bh. kinematografije.

• Ko stoji iza inicijative restauracije i digitalizacije fundusa bh. kinematografije?

– Kao direktorica Filmskog centra Sarajevo napisala sam projekat koji sam prijavila Fondu američkih ambasadora jer nisam zatekla nikakav zacrtan plan vezano za digitalizaciju kada sam došla na ovo mjesto. Naprotiv, zatekla sam kopije svih bh. filmova u katastrofalnom stanju nebrige, ignorancije, skoro tridesetogodišnjeg urušavanja vlasništva bivše producentske kuće Sutjeska film. Tu mislim ne samo na filmove već na ukupnu imovinu koja se sastoji od 18.000 kvadrata lokacije na kojoj su bili objekti studija za proizvodnju filmova. Sve se, zapravo, spremalo za privatizaciju i daljnje urušavanje ovog nasljeđa.

• Koliki je uopšte fundus bh. kinematografije, odnosno, šta je sačuvano od filmova i od kojih filmskih kuća?

– Ovdje govorimo o 90 igranih filmova, najmanje 1.000 dokumentarnih, kratkih igranih, animiranih, industrijskih, naručenih, itd. Radi se o filmskom fundusu koji je nastao od 1947. do 1994. godine. Većina filmova se nalazi u katastrofalnom stanju zbog višedecenijske nebrige, ali radimo na tome da ih što više spasimo.

• Prije nego ste krenuli sa restauracijom i digitalizacijom, obnovljen je i filmski studio ‘Jagomir’. Ko je najviše pomogao u  jednom i drugom slučaju, te ko je od nadležnih bh. institucija bio od pomoći?

– U prvoj godini mog mandata, dok sam još bila v.d. direktorica prijavila sam se na konkurs za obnovu i graditeljstvo Federalnog Ministarstva kulture i sporta, kao i na konkurs Ministarstva civilnih poslova. Sve skupa smo dobili 30.000 konvertibilnih maraka [15.000 eura] sa čime sam uspjela dio jedne zgrade, bivše laboratorije za crno-bijeli film, osposobiti da možemo tu držati filmove u koliko-toliko pristojnim uslovima. S obzirom da se Filmski centar Sarajevo ne nalazi na stalnom budžetu za održavanje ovog preduzeća, iz godine u godinu se mora voditi bitka ne samo za opstanak četvoro uposlenika već za spas i održavanje filmova. Zbog toga sam, odmah, po mom dolasku pokrenula peticiju za proglašenja naših filmova nacionalnim blagom, što je na kraju i prepoznato od Komisije za proglašenje nacionalnog blaga, tako da sam onda mogla lakše aplicirati na Fond američkih ambasadora.

Moram pojasniti da se ne radi o fondu Američke ambasade u Bosni i Hercegovini, već o fondu svih američkih ambasadora u cijelom svijetu koji biraju najznačajnije projekte. Američka ambasada u Bosni i Hercegovini je prepoznala značaj ovog projekta i predložila ga na taj viši nivo. Mene su zvali direktno iz Washingtona da im pitchujem projekat jer im se činilo nevjerovatnim da se naše nacionalno blago nalazi u takvom stanju. Zahvaljujući tom fondu koji smo dobili jedini u Evropi prošle godine, uspjelo se uraditi toliko mnogo – unutarnje rušenje i reorganizacija prostora, zamjena stolarije, novi krov, toplotna izolacija, nova fasada, po prvi put uvedeno je grijanje i voda u taj objekat. Građevinski je to jako puno posla s obzirom da nam je prva tranša legla tek u septembru prošle godine. Naravno, glavna stvar koju finansiramo iz ovog fonda je nabavka kompletne opreme za digitalizaciju filmova, kao i održavanje obuke za korištenje te opreme i sofisticiranih programa.

• Ko su stručnjaci koji su edukovali Vaše osoblje?

– Radi se o čitavom timu ljudi koji su uzeli učešće u ovom procesu. Da bi smo uopšte došli do toga šta trebamo kupiti da bude dugoročno zadovoljavajuće u svakom profesionalnom smislu, a s druge strane da se uklopi u naš minimalni budžet, bilo je potrebno konsultovati stručnjake iz raznih oblasti ne samo iz Bosne i Hercegovine već i izvana. U svakom slučaju edukaciju rada na ovom sistemu za digitalizaciju vrše vrhunski stručnjaci iz zemlje, regije i Evrope. Osim stručnjaka iz Beograda, Milana, Ljubljane i Gorice, očekujemo i dolazak stručnjaka iz Sjedinjenih Američkih Država.

• Koliko je trajao proces edukacije, gdje se ona vršila i koliko je uopšte u njega uključeno ljudi?

– Proces edukacije je počeo još u Milanu i Gorici, gdje je naša stručnjakinja za rad na Black Magic mašini, Enea Ahmedhodžić imala prve instrukcije. Moram pomenuti da su kroz godinu dana najveći dio posla uradile volonterke Enea i Ema, koje su željne znanja pristale da rade u nemogućim uslovima hladnoće, prljavštine i zaraženih filmova gdje su bile izložene raznim patogenim supstancama. Prve edukacije na samoj instalaciji mašine, stavljanje u rad i skeniranje prvog filma bile su u prostorijama Filmskog centra u studiju koji smo renovirali namjenski za ovaj sofisticirani posao. U tu svrhu su nam došli licencirani treneri iz Beograda koji su održali petodnevni kurs iz rada na scaneru i rada u programu za postprodukciju slike. Tom kursu su prisustvovali ljudi koje je angažovao Filmski centar koji će raditi u budućnosti na toj mašini, kao i nekoliko volontera koji su završili magisterije iz konzervacije i restauracije, te jedna studentica sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

• Koji su drugi projekti koje u pripremi ima Filmski centar Sarajevo?

– Pokrenula sam još prije dvije godine Free kino Valter u prostorijama koje se nalaze Dženetića čikmi, kao i Klub Valter nakon što smo preselili muzejsku postavku u nove prostorije Bistričke stanice. Moram priznati da sam oduševljena činjenicom da smo i pored pandemije, kada je sve bilo zatvoreno, uspjeli privući stalnu publiku koja prati redovna predavanja “Kako čitati film” prof. Faruka Lončarevića koje vodi Enida Delimustafić, projekcije filmova Pravo Ljudski Film Festivala, kao i razne događaje u Klubu Valter koje vodi Emina Šehić. Imali smo do sada javno čitanje drama, recitovanje poezije, izložbe fotografija, slika, muzičke programe. U svakom slučaju, Klub Valter je mjesto gdje mladi mogu doći na besplatnu kafu i čaj, pregledati našu biblioteku stručne literature “Vefik Hadžismajlović” koju smo dobili na poklon od njegove porodice.

Naš prostor je otvoren za mlade, za studente, srednjoškolce i sve koji žele da dobiju neki sadržaj vezan za film i kulturu. U junu krećemo sa besplatnim predavanjima, svojevrsnom kursu o filmskoj estetici koji će voditi renomirani profesor i autor Midhat Ajanović koji ta predavanja inače drži u Švedskoj gdje se teško dođe do slobodnog mjesta. Naravno, plan nam je oživjeti i lokaciju u Nahorevu, imamo ogroman prostor oko objekta koji može biti odlično mjesto ljetnog kina, raznih radionica na otvorenom, škole filma, koncerata, itd. Međutim, problem je što nemamo sredstava da ogradimo taj prostor i obezbijedimo sigurnost. S druge strane, naš glavni plan je svakako rad na skeniranju filmova iz našeg fundusa. To će trajati godinama. Upravo smo dobili ponudu da radimo digitalizaciju filma Slike iz života udarnika reditelja Bate Čengića u saradnji sa Kinotekama Slovenije i Italije. Dolazi nam u goste Karpo Godina, direktor fotografije Čengićevih filmova koji će zajedno sa našim stručnjacima raditi na potpunoj restauraciji tog filma.

• Da li smatrate da je bh. kinematografija, barem njena TV niša, dobila svojevrsni poticaj sa prošlogodišnjem konkursom BH Telecoma za igrane serije?

– Mislim da je to nešto što je trebalo davno pokrenuti s obzirom da su zemlje regije daleko otišle sa produkcijom TV sadržaja. Pobornik sam stvaranja domaćeg programa u svakom pogledu jer to omogućava našoj publici da gledaju sadržaj koji se tiče njih, gdje se iznose njihovi problemi i priče. To svakako pomaže stvaranju vlastitog identiteta koji se, nažalost, sada kreira većinom pod uticajem stranih programa i programa koji se nude iz susjednih zemalja.

• Koliko je prema Vašem mišljenju Sarajevo Film Festival značajan za bh. industriju?

– Sarajevo Film Festival je svijetla točka našeg grada, pa i cijele države. Uspjeh koji bilježi SFF ne samo da potiče kreativnu industriju, privlači strane goste i stavlja Sarajevo na festivalsku i turističku sliku Evrope i svijeta, već nam daje ono neophodno samopouzdanje da mi možemo stvarati fenomenalne stvari, da smo kao pojedinci kvalitetni, kreativni, talentovani, samo nam treba veća podrška svih nivoa koji odlučuju o kulturi i umjetnosti.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans