Razgovarao: Sead Vegara

U intervjuu za Oslobođenje sarajevski reditelj, scenarista, animator i likovni umjetnik Nedžad Begović progovara pomalo o svemu; radu na novom filmu „Još samo da otkinem uho", dokumentarnim filmovima za FTV, projektu „Imate li Begovića u primaćoj?“...

Jednom prilikom ste izjavili da više nemate snage da režirate igrane filmove objašnjavajući da je to previše iscrpljujuće i da „čekate da Vas nešto cimne, neka neobičnost koja će biti vrijedna truda“. Vaš najnoviji projekat „Još samo da otkinem uho" će ponovo biti urađen u svojevrsnoj dokumentarno-igranoj formi kao i vaša prethodna ostvarenja „Sasvim lično“ i „Film mobitelom“. Možete li nam pokušati objasniti o čemu se to radi u Vašem novom filmu?

Moram odgovoriti i na prethodne konstatacije, a ne samo na pitanje. Za mene su iscrpljujuće  procedure i čekanje u traganju za novcem za film.  Za TO ja nemam ni snage ni vremena. Inače, nemam problem da "do samouništenja" guram projekat koji je izvjestan da ću ga napraviti i u koji vjerujem. S druge strane mislim da mi leži da čeprkam po mediju, da ga propitujem, da sumnjam, eksperimentišem, nudim opcije. Moji gore spomenuti filmovi idu "ivicom ruba" između trivijalnog i utemeljenog, bez srednjeg puta i mogućnosti da budem solidan. Takav će biti i naredni film. Vidjećemo šta će prevagnuti. U novom filmu ja tragam "za česticom koja film drži na okupu". Tragam za minimumom koji ne da da se film raspe. I tragam za filmskim osjećajem poput onoga osjećaja kada odete na more i uživate u kupanju i kad je svejedno da li ronite ili plivate ili se brčkate. Meni je izazov da napravim film u kojem je gledaocu dobro od filma, a nebitno je da li se "brčkaš ili roniš". Ako sam bio jasan, a nisam, onda je to - to.

„Film ne nastaje iz novca, već iz srca, iz nekog unutarnjeg motiva da se ispriča priča.“, Vaše su riječi?

Ova konstatacija u formi pitanja je postavljena tako da se doima da sam ja to nekad negdje rekao. Moguće. Zasigurno kod filmadžija ima nekoliko unutrašnjih organa koji su preči od novca, a vezani su za posao. Npr: srce, onda želudac, pa džigerica, (možda i cijela abdominala), pa pluća... Ni mozak ne treba zanemariti. Onda treba imati motiv koji ne da spavati. Kad je "naspram mrtve glave". Tako film nastaje. A realizuje se (uglavnom) novcem.

Za današnje filmadžije je presudno imati budžet za film, dok Vi svoje filmove radite u „kućnoj radinosti“ i na projektu angažujete cijelu porodicu. Kako Vi borite bitku sa finansijama?

Film je ozbiljan i složen proces i traži finansijska ulaganja. Moj "porodični slučaj" je takav da moji najbliži imaju obrazovanje i vještine koje u velikoj mjeri omogućavaju da radimo u "kućnoj radinosti". To je zdrava pozicija, mada nije najkomfornija. Uglavnom trenutno finansijski opipljivo stanje ovog projekta čine sredstva naše Fondacije za film,  te podrška BUCOMERC-a i Restorana MUJANIĆ. Nadamo se pozitivnom rezultatu HAVCA (partner FACTUM), a krećemo u procedure u Crnoj Gori i Sloveniji. Moja producentica Sabrina Begović Ćorić (Hava produkcija) radi na tome.

Trenutačno djelujete u redakciji Dokumentarnog programa FTV-a za koji ste snimili dobar broj filmova u kojima svojim protagonistima „dajete slobodu“ da pričaju svoje priče koje su i više nego interesantne i duhovite. Dijelom su te priče smještene u poznate dijelove Sarajeva. Dokumentarac „Kiko“ je vezan za Marijin Dvor, „Beško“ za Bjelave, „Kugla“ za Džidžikovac... Kako ste ispisivali historijat njihovih protagonista tako ste i pričali priču o tim dijelovima grada, te napravili svojevrsnu razglednicu Sarajeva iz nekih boljih dana?

Od 2012. godine u redakciji Dokumentarnog programa FTV-a "napravio" sam 14 filmova. 15-ti samo što nismo započeli, a kad radiš na televiziji koja guta minute, onda moraš misliti i unaprijed. Uglavnom, sebi sam zadao okvir u kojem želim da po cijeloj BiH nalazim šarmantne i sadržajne ljude koji će na pozitivan, duhovit, nostalgičan i emotivan način pričati svoje životne priče i sve to "zakucavati" nekom univerzalnom ljudskom porukom. U tome je sva misterija ovih mojih filmova. Snimali smo i u Putićevu, Mostaru, Neumu, Mrkonjiću, Srebrenici. Nije samo Sarajevo.

Da li su u planu neki novi dokumentarci u toj 25-minutoj formi?

Jesu, uživam u njima i volio bih na stotine da ih imam. Negdje sam rekao da imam i listu čekanja, što mi je super jer pokazuje da mi imamo mnogo odličnih ljudi. Volio bih, kada se ovaj opus složi, da to bude tačna karakterizacija BH ljudi na najbolji mogući način. Ovo ljeto imao sam retrospektivu mojih filmova na Supetar film festivalu i prijem filmova kod publike bio je odličan.

Intenzivno se bavite i likovnom umjetnošću, iako je za Vas film prva preokupacija. Da li mislite da bi likovna umjetnost u Vašem slučaju (nekad) u potpunosti mogla zamijeniti filmsku?

Ja bih rekao da su kreacija i mašta moja svakodnevna preokupacija. Kako mi nešto dođe, ja tako radim. Kao i drugi ljudi koji se bave kraetivnim poslovima, ne znam šta će me "snaći" kad se probudim. Slijedim intuiciju. Mada je moj mentalni sklop baždaren  prvenstveno na filmsko zapažanje. A demokratizovana filmska tehnologija mi pomaže da ta zapažanja realizujem i organizujem u filmske cjeline, što mi je beskrajno važno, jer kako starim tako imam sve veću potrebu da što više posla uradim. Nema se vremena za čekanje.

 „Imate li Begovića u primaćoj?“ je Vaš projekat na kojem radite već nekoliko godina. Kakav je tu napredak?

Napredak je svakodnevan. Ja stalno radim. To se najbolje može vidjeti na FB stranici „Imate li Begovića u primaćoj?“. Tamo postavljam moje radove. Sad sam na kamenim i drvenim skulpturama.

Kada se sada osvrnete na situaciju sa Vašim neodlaskom na premijeru filma „Sasvim lično“ koja se održala u New Yorku na Tribeca Film Festivalu 2005. zbog toga što ste dijelili ime sa ratnim zločincem kako vam to sve izgleda sada iz ove perspektive?

Stvar je ozbiljna, pa treba biti precizan: Ne postoji imenjak koji je ratni zločinac. "Samo" je neko napravio spisak preživjelih u Podrinju i definisao ih kao zločince, pa se našlo isto ime. A meni je "slučaj" pomogao da napravim aneks filma i dobru filmsku vinjetu. Išao sam poslije sa tim filmom i tom pričom u Ameriku, kada smo bili BH kandidati za nominaciju za Oskara.

Sa svakim svojim novim filmom pomjerate granice izraza i to Vas svrstava u istinskog autora u posljeratnoj bh. kinamtografiji. „Sasvim lično“ i „Film mobitelom“ su zaista fascinanta ostvarenja, dok je Vaš igrani film „Jasmina“ ostao upamćen kao najbolji film u Takmičarskom programu 16. Sarajevo Film Festivala. Kako Vam se čini današnja bh. filmska scena?

Nisam zadovoljan. Nikako.

Za kraj nabrojte Vaših pet najdražih filmova i zašto baš oni?

Moja supruga Amina kaže da nije vidjela čovjeka koji više voli svoje filmove od mene. Ako je to tako onda ne bih nazor "uguravao" tuđe filmove, ali ću umjesto toga spomenuti Felinija i Wendersa. Ja potpisujem sve što su ikad rekli o filmu. Jer i ja tako mislim.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje