Razgovarao: Sead Vegara

Predstava Žaba, koja je na pozornici Kamernog teatra 55 imala više od 200 izvođenja, sad ima i filmsku verziju. Nakon deset godina izvođenja predstave Žaba na sceni Kamernog teatra 55 dramski tekst Dubravka Mihanovića dobio je obradu u filmskom scenariju koji su napisali režiser predstave Elmir Jukić, ujedno i režiser filma, i Pjer Žalica. Film Žaba sniman je na lokacijama u Sarajevu prošlog decembra. O snimanju smo razgovarali s režiserom Jukićem, glavnim glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem i producentom Ademirom Kenovićem.

Radnja komada smještena je u poslijeratni, tranzicijski period, u brijačnicu na periferiji grada. Koliko je toga uopće promijenjeno i dodano u odnosu na original?

Jukić: Dosta je promjena, ipak radimo film. Baza Mihanovićeve drame je u scenariju; to su ti likovi, ali gurnuti u još niz važnih, međusobno isprepletenih motiva.

Lik koji Vi tumačite je Zeko, PTPS-ovac koga je zbog nasilnog ponašanja ostavila žena i odvela dijete (toliko se zna iz predstave). Koliko se Vaš lik na filmu razlikuje od onoga u predstavi?

Hadžihafizbegović: Znamo da nije ista estetika pozorišna predstava i zujanje filmske kamere i igranje pred kamerom. Na kraju krajeva, na Akademiji postoji semestralni ispit koji se zove "igranje pred kamerom". Ono što smo svi znali jeste da nećemo snimati pozorišnu predstavu. A moje iskustvo utoliko je bilo avanturističke prirode jer nikada nisam igrao na filmu lik koji igram u pozorišnoj predstavi, ali znam za takva iskustva nekih glumaca. Prebacivanje pozorišne predstave na film i obrnuto, a ima i takvih slučajeva, uvijek je put u neizvjesnost. Da li će film imati takav grandiozni uspjeh kakav ima predstava ostaje da se vidi. Gotovo su riplijevski podaci šta je Žaba do sada napravila.

Ne samo kada su u pitanju nagrade, nego izlasci u inostranstvo, igranje po regiji, fenomenalne kritike... I sve u svemu, predstava Žaba je kao i film, potraga za smislom. Vezano za upućeno pitanje, odgovor je: "Da, u potpunosti". To je taj karakter. Ali, ovog puta Elmir Jukić snimio je 10 dana eksterijera, čime smo izašli iz brijačnice i priče koje pričamo u brijačnici snimili smo i u filmskoj formi, tako da u filmu igra još devet glumaca osim nas četvorice: Sadžida Šetić, Selma Alispahić, Boro Stjepanović, Ilir Tafa, Vlasta Vlaisavljević iz Beograda, te nekoliko mladih glumaca s Akademije. Neka se ne ljute, jer ne znam svima imena. Ono što je dragocjeno, a to su informacije iz montažnog studija, uspjeli smo napraviti značajan i veliki film kao što je i predstava. S obzirom na to da ja nikad ne idem za video assist, ja sebe prvi put gledam na premijeri filma i nisam nikada otišao da vidim kako to izgleda unutar filmske slike, pa ne mogu davati sud o onome što je kamera zabilježila, ali je to sasvim izvjesno sudeći po reakcijama ljudi koji su već gledali grubi materijal. Govorim u ime ljudi kojima vjerujem i koji su to pogledali, a ne govorim u svoje ime, jer to još nisam vidio.

Filmska estetika drugačija je od teatarske, biraju se drugačija sredstva. Tamo gdje je u teatru ekspresija potrebna, pred kamerama je malo smanjena itd. Strah od toga da ćemo mi snimiti predstavu više ne postoji jer je to igrani film sa eksterijerima. Četiri dana snimali smo priču koju ja ispričam svom bratu, koga portretira Aco Seksan, i taksisti Švabi (Mirsad Tuka, op. a.) o pogibiji lika mog prijatelja Baje iz predstave. Snimali smo na brdu Fortica iznad Mostara. Na snimanju je bila dobra atmosfera i film je imao dobru auru. Jukić nas je lijepo vodio i mislim da smo napravili dobre uloge. Ne postoji nijedna sekunda ispred kamere koju sam odigrao za koju mislim da je mogla biti bolja. Taj osjećaj permanentnog dobrog stanja pred kamerom nosio me cijeli taj mjesec i, kada bih hipotetički ponovio snimanje, opet bih odigrao isto.

Pitanje čiji odgovor mnogi očekuju jest kada će film Žaba u redovnu kino-distribuciju i planirate li aplicirati s filmom na neke filmske festivale.

Kenović: Mi smo pri završetku filma. Juka je (Elmir Jukić, op. a.) u montaži s montažerom Vladom Gojunom u Zagrebu, gdje završavaju proces. Pogledao sam film u jednoj fazi u kojoj je slika preko 95 posto završena. Ima još možda sedmicu dana da se radi i to je onda gotovo. Poslije toga imamo tonsku obradu, koju će raditi Srđan Kurpjel u Belgiji, nakon toga u Sloveniji obradu slike i nadamo se da ćemo od danas pa do dva i po mjeseca imati gotov film. To znači do 1. aprila. Tada će film biti spreman za prikazivanje. Nadamo se da ćemo ga prikazati prije svega na mjestima gdje će dobiti najjaču promociju, a nakon toga i na mjestima gdje će ga šira publika moći vidjeti. Pokušavamo da uradimo sve da film vidi što više publike, ne samo kod nas u regiji već u čitavom svijetu, zato što je tema takva, a čini nam se sada da je i kvalitet filma taj koji to potvrđuje. Ne bih volio da se unaprijed gađam imenima raznih filmskih festivala, ali kažem da sad pokušavamo da uradimo sve da film dođe do onih mjesta na kojima će moći biti prikazan jer je relevantan film.

Predstavu ste "kopirajući dane bh. svakodnevnice, ritmički konstantno dovodili do vrhunca, a zatim naglo spuštali na samo dno, izmjenjujući sukobe i pomirenja kao noć i dan". Očekuje li nas u filmu Žaba isti intenzitet glumačke igre i režiserskih rješenja?

Jukić: Najmanje takav, a, vjerujem, u nekim rješenjima i bolji, kompleksniji.

Hadžihafizbegović: Kad kamera stane, počinje drugo poluvrijeme. Film je umjetnost sačinjena iz dva poluvremena. Jedno je snimanje filma, a drugo postprodukcija. Ton, montaža, kolor-korektiv, traženje najbolje slikovne strukture... Teatar je trenutak. Dešava se tih 80 minuta i utoliko je on odgovorniji jer ne dozvoljava radikalnu grešku koja bi mogla zaljuljati predstavu. Na filmu pogriješiš, pa idemo ispočetka. Ono što znam jest da vrhunski profesionalci rade montažu, ton i ostale elemente postprodukcije. Mislim da smo napravili značajan film i da šaljemo značajnu poruku. Najvažnije je da se ni u predstavi ni u filmu nije izgubila ta poruka: potraga za smislom. Jedan srušen sistem vrijednosti i alijenacija među ljudima, koja na kraju šalje afirmativnu poruku.

To je priča koja se dešava u jednoj brijačnici, vrlo ogoljena i reducirana. PTSP-ovac Zeko, koga igram ja, moj brat Braco (Seksan), koji je nezaposlen, kocka, posuđuje novac, dotakao dno života, živi u jako lošem braku. Taksista Švabo (Tuka), koji nije bio tu u vrijeme rata i koji ima svoju priču zašto se izmjestio iz Bosne u toku agresije i prodavač knjiga Muki (Moamer Kasumović), koji je neka vrsta meleka ili anđela koji svu tu sitauciju pokušava da harmonizira i da pošalje poruku da moramo ići dalje. Između bombe koju imamo i u predstavi i u filmu, kojom glavni junak želi da izvrši samoubistvo, i lopte na koju ga poziva preprodavač knjiga, da odigraju jednu utakmicu, on odabire loptu. Uvijek trebamo izabrati svjetlost.

Ne postoje nesreće i tragedije. Postoje kušnje i ko to spozna - spoznao je Boga u sebi i oko sebe. Mi smo jednostavno pod stalnim kušnjama i to je film koji govori o tome kako se izboriti sa kušnjama i stvarima koje opterećuju malog, običnog čovjeka. Film šalje univerzalnu poruku. Bergman je rekao: da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora biti lokalno. I ono što je sasvim izvjesno jest da će film funkcionirati na svim meridijanima i da je problem te četvorice ljudi problem sličnih karaktera u Meksiku, Norveškoj ili drugdje. Ne mora to biti problem PTSP-ovca jer, recimo, Skandinavci nemaju takvih ljudi ili neke zemlje koje stotinama godina nisu ratovale, ali također imaju PTSP-ovce. To nije samo posljedica granate i mrtvih tijela tvojih drugara. To je planetarni problem koji je došao do svog kraja, a to je kako ponovo vratiti smisao ljudskom životu.

Čuveni filozof Lipovski prije 33 godine napisao je knjigu Era praznine, koju jako volim i u kojoj je rekao da će za 30 godina, a to je sada, postojati ljudi koji će moći živjeti bez cilja i smisla. I to se nama sada, nažalost, dešava. "Glavni krivac" što se desila predstava i film "Žaba" jest Dubravko Mihanović. Adaptacije koje je na Mihanovićevom tekstu radio reditelj Jukić, u toku rada na predstavi bile su sjajne. Glumci mogu nekada ispisati sjajne replike kako je Mihanović na 200. izvedbi rekao da ima nekoliko replika koje nisu njegove, koje su sjajne i na kojima nam je čestitao. Naravno, unutar snimanja filma bilo je replika koje su ispadale; vraćane su neke replike iz predstave koje nisu dio scenarija i tu se Jukić pokazao kao pametan reditelj. Mislim da umjetnost počinje tamo gdje sujeta prestaje. Elmir je bio sjajan saradnik i ta interaktivna komunikacija nas četvorice s Elmirom u toku snimanja bila je fenomenalna. Mislim da jedan od razloga tog sjajnog materijala jest to što smo u film vratili neke najbolje replike iz predstave koje nisu bile dio scenarija. Mislim da je Jukić tu pokazao svoju rediteljsku pamet vjerujući nama glumcima.

Film Žaba je koprodukcija?

Kenović: To je jedna ozbiljna koprodukcija s partnerima iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Evrope. Od našeg fantastičnog prijatelja Marija Ivezića iz Zagreba, koji je scenograf, svih ostalih saradnika, do genijalnog snimatelja Dejana Dimeskog iz Makedonije... svi su nam jednostavno bili još veći poticaj da napravimo ono što smo htjeli napraviti.

Kako Vam je bilo sarađivati s istom ekipom pred kamerama?

Jukić: Izazovno, uzbudljivo. Ozbiljni su to glumački maheri, pa smo i kroz ovaj, novi proces prošli lako, u superugodnoj, kreativnoj atmosferi. Što se tiče novih likova, to su svi oni koji se u predstavi spominju kao važan dio tog svijeta.

Hadžihafizbegović: Zbog te vrste harmonije i ljubavi koja vlada između nas četvorice, razumijevanja, pomoći koju pružamo jedan drugome, koja nije samo esnafska pomoć u toku predstave nego druženja na putu i razmjena energije, ne mislim da bi "Žaba" bila bolja u bilo kakvoj drugoj podjeli u predstavi, a i na filmu. Nema filma niti jednog kolektivnog posla bez dobre atmosfere.