Piše: Marinela Domančić

Svojim prvim dugometražnim filmom Sam protiv svih Gaspar Noé je uveliko privukao pažnju široke filmske javnosti. I tada se ovaj svestrani četrdesetogodišnjak (piše, glumi, režira i producira) bavio granicama podnošljivog, a sada je već postao pravi virtuoz. Lelujajući između bolesnog i genijalnog, Noé se dokazao kao istinski majstor neočekivanog i ona genijalna strana ubjedljivo je prevagnula. Ono što najviše fascinira jeste lakoća sa kojom se poigrao vremenskim odrednicama radnje, način na koji je komadiće cjeline ispreturao tako da stravična priča, ispričana u skokovima unatrag, gledatelja ne ostavlja sa osjećajem gnušanja i mučnine nego sa lebdećim pitanjem šta je moglo/trebalo biti da nije bilo kako je bilo…

Nepovratno; režija: Gaspar Noé; uloge: Monica Bellucci, Vincent Cassel, Albert Dupontel, Phillipe Nahon, Joe Prestia, Gaspar Noé; 2002.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 57%

Nepovratno, Nepromjenjivo, Nepopravljivo – na razne načine se mogao prevesti naslov ovog genijalnog djela – počinje svojim završetkom. Poludjeli od srdžbe, Pierre i Marcus tragaju za silovateljem koji se bjesomučno iživio na Alex. Ludilo je zahvatilo i kameru koja se vrtoglavo okreće, poskakuje i gubi fokus baš kao i razum izbezumljenih likova. Kamera je pogled kroz oči užasnute slikom koja se zabila u njih: senzualna Monica Bellucci za ovu je priliku pretvorena u bezobličnu, krvavu masu. Silovanje, u svoj svojoj bolesnoj strahoti, prikazat će nam se nešto kasnije, a zatim i svađa koja je prethodila i doprinijela da Alex napusti žurku sama, bez muške pratnje. Posljednji vremenski skok vodi u jutro dana čiji smo krvavi svršetak već ispratili, u nježno buđenje Marcusa i Alex i u sve one radosti koje su, činilo se, bile pred njima.