Piše: Nisad Selimović
Brad Pitt je jedan vrlo čudan lik. Nigdje to nije više očitije kao u filmu War Machine, koji je svoju premijeru doživio na Netflixu, online videoteci krajem prošlog mjeseca. U njemu, on glumi generala Glena McMahona, kojeg šalju u Afganistan kako bi razriješio muke američke vojnike, političare i javnost, a usput napokon uveo i demokratiju u ovaj kraj svijeta. To je, naravno, nemoguće, ali svejedno on ne odustaje. Baš kao i što Pitt ne odustaje od svojih nakana da producira filmove koji su osuđeni na propast. Puno toga nije štimalo sa War Machine, još od samog početka. Film je baziran na knjizi "The Operators" Michaela Hastingsa, a koja je opet bazirana na iskustvima stvarnog generala američke vojske Stanleya McChrystala. Još prije pet godina, New regency i Plan B, kompanija koja je dijelom i Pittova, otkupili su prava za adaptaciju knjige na veliko platno. Prošlo je dvije godine i nije se maklo s mjesta. Tek 2014, producenti su angažovali Davida Michoda da napiše scenarij i režira film i taj odabir je bio prilično čudan, obzirom na garancije Pitta da će režirati film.
War Machine; režija: David Michod; uloge: Brad Pitt, Ben Kingsley; 2017.
IMDb rejting: 6.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 54%
Već tada, pokazalo se da film ima problema sa finansiranjem. Najavljeno je da će film producirati Pitt sa svojim partnerima iz Plana B Dede Gardner i Jeremyjem Kleinerom, dok će finansiranje preuzeti New Regency i RatPac Entertainment, čiji vlasnik je Brett Ratner. Ipak, on nije želio sjesti u vruću fotelju u kojoj je već guzove ugrijao Michod. Godinu kasnije, objavljeno je da prava distribucije za 60 miliona dolara kupuje Netflix, što je automatski značilo da film ne ide u kina nego će se iznajmljivati online. To je bio veliki šamar za producente, ali nije se odustajalo od zamisli da se napravi parodija, ili bolje reći farsa od američkog vojnog angažmana u bilo kojoj zemlji svijeta. Eh sad, kad se zna pozadina od ovog navučenog filmskog projekta, lakše je shvatiti koliko propao projekat je uopšte War Machine. Sve finansijske peripetije nisu mogle ostati po strani a Michod je jedan, u najbolju ruku, prosječan reditelj. Potpuno je to jasno iz svake, pa i najmanje, najkraće scene filma. Naviknut na ležernost i odugovlačenje radnje sa TV projekata kojima nativno pripada, prenio je istu praksu Michod i u film, koji nema tempo, suhoparan je i bez jasne karakterizacije glavnih protagonista.
Jasna je poruka filma i to je jedino što nije upitno: ali, to možemo vidjeti i iz svakodnevnih medijskih izvještaja. Američki angažmani van vlastitih granica postali su predmet ismijavanja cijelog svijeta, tako da filmovi o tome postaju potpuno iluzorni. Muškarci koji bulje u koze - to je smjer u kojem parodiranje takvog vojnog angažmana jedino može i ići a da ostane interesantan, a taj smjer je potpuna budalaština. Michod ovdje ne zna šta bi uradio sa svojim filmom - da li da se okrene potpunoj parodiji ili da zadrži barem dio ozbiljnosti, kao da se nije želio zamjeriti elitistima koji imaju hajra od takvih angažmana.
Brad Pitt i njegov general McMahon su posebna priča. Taj suzdržani, ukočeni izraz lica kao da sadrži svu suštinu filma jer Pitt izgleda kao da ni on ne zna gdje je pošao i šta radi. Kao kad složite facu dok razmišljate o nekoj bitnoj odluci koju morate donijeti baš sada. I onda cijeli film tako zgrčenih obraza nas teroriše siroti bivši Angelinin muž, uvaljen u problem iz kojeg nije imao izlaza, a nakon finansijkog klinča koji je zadao Netflix.
Ali nije sve tako crno. Sjajnu epizodnu ulogu pružio je veteran Ben Kingsley kao predsjednik Afganistana Hamid Karzai koji ne zna kako spojiti BluRay player sa televizorom. "Prije su bile one tri žice - crvena, žuta i plava, a sada je samo ova jedna", kaže Karzai generalu držeći HDMI kabl u ruci. "Možete li mi pomoći?", pita ga Karzai, ne znajući da je ovaj veći duduk od njega. Kingsley je maestro glume i dovoljno mu je par minuta da ukrade cijeli film osjedjelom Pittu, iako se ovaj trudi više nego ikada. Šteta je što ga do kraja ove parodije nismo imali priliku gledati i više. On nije jedini lik koji ima uporište u stvarnim političkim personama. Upoznaće general i predsjednika Obamu, ali na mnogo kraći period nego što je želio. U stvari, tokom cijelog filma, jadni general ne shvata da je pošteno zavaljen i da nikada neće dobiti priliku pokazati svoju umjetnost ratovanja. Niko mu ne daje dovoljno vremena da objasni ono što želi, i svi ga tjeraju na nešto što ne želi. Propast ratovanja, propast politike, propast filma. A vrlo vjerovatno ni Pitt nije sretan sa svojim Planom B. Bolna metafora.
