Piše: Mirza Skenderagić

Već od uvodne scene u kojoj kamera usporeno prilazi sa leđa i potom u krupnom planu otkriva naslovnog junaka, koji u svojoj glumačkoj transformaciji oživljava lik i djelo jednog od najznačajnijih američkih kompozitora, Leonarda Bernsteina, postaje jasno da je ovaj film posvećen glumcu i njegovom virtuozu, a sve u ime jednog drugog Maestra. Iako ova scena Bernsteina predstavlja u jednom gotovo dokumentarnom obliku, u srži njegovog života, dubina njegove misli i težina njegove emocije nagovještava i složenost filmskog svijeta koji je kreirao reditelj Bradley Cooper. U toj sceni, Bernstein govori o svojoj ženi Feliciji (Carey Mulligan), što svakako najavljuje tematski fokus filma, ali i njegov dramaturški i rediteljski koncept podijeljen na dva perioda njihove dinamične, dramatične i emotivne veze.

Prvi dio filma Cooper smiješta u prostor holivudskog nijemog filma ili brodvejskog mjuzikla, te u crno-bijelog tehnici donosi početak jedne velike ljubavi i inspirativne veze ispunjene umjetnošću, razumijevanjem i slobodom u punom smislu te riječi. Drugi dio snimljen u boji, čiji mali isječak je predočen na početku, mnogo više nalikuje životu i svim njegovim usputnim problemima i pitanjima, zbog koji se gasi naizgled vječna ljubavna veza, ali zbog kojih jedan umjetnik nije uspio do kraja osloboditi svoga genija.

Tako će ovaj crno-bijeli dio obilovati ekspresionističkim kompozicijama kadra, ali i brzim i dugim vožnjama kamere te specifičnim osvjetljenima i dinamičnim kompozicijama, koje će početak ljubavne veze gotovo postaviti na filmski set i učini da izgleda kao san. Iz perspektive drugog dijela sa posebnim fokusom na Bernsteinovu biseksualnu stranu, kao i na njegovu borbu sa veličinom umjetnika, u koji će se zatim sasvim iznenada probiti i teška bolest, u kojem će stilski sve djelovati usporeno, istrošeno, ali izrazito realno, a čije će upravljanje preuzeti niske ljudske strasti, kao što su prevara i strah, prethodno odgledani crno-bijeli film će zaista izgledati kao san.

Osim glume, ovaj film počiva na još dva zasebna filmska izražajna elementa, a to su naravno izrazito sinematična fotografija Matthewa Libatiquea, crno-bijeli segment u kojem se igraju umjetničke sjene, ali i u kojoj se prelistavaju porodični albumi, i onaj obojeni u kojem kao da je život stao, a ljubav je mutnija u dubini kadrova i sakrivenija u suženim prolazima. Kako je film zasnovan na kompozitoru, posebna uloga je morala biti dodijeljena soundtracku, koji  je gotovo u potpunosti zasnovan na muzičkom opus Bernsteina, a koji je sada dobio ulogu da emocionalno razdijeli, ali i suštinski poveže dva vizuelno suprotstavljena segmenta.

Crno-bijeli holivudski početak ljubavi će proteći u jednom frenetičnom ozračju, brzih i agresivnih kompozicija, od energičnih simfonijskih remek-djela, preko opera, brodvejskih mjuzikla i jazz nastupa, do nježnih nostalgičnih violinskih soliranja, te mraka potpune tišine rezervisane za najvrijednije i najistinitije razgovore dvoje umjetničkih i životnih saputnika. Kada boja preuzme od crno-bijelog svoju ulogu, muzika kao da će na trenutak u potpunosti iščeznuti. Onda će se preko nje, u sceni horske probe, vratiti i kompozitor, njegovo djelo, ali i ljubav. Tako da je jasno da će se muzika u ovome filmu izdvojiti kao sredstvo, i za glumačke kreacije, s obzirom da će najiskrenije, a opet i najvažnije trenutke provocirati upravo komponovanje, sviranje, dirigovanje i slušanje.

Kao centralna scena filma dolazi ona snimljena u jednom kadru u kojoj ostarjeli Bernstein dirigira Londonskim simfonijskim orkestrom u euforičnoj simfoniji broj Uskrsnuća Gustava Mahlera u Katedrali u Elyju, u koju je stalo sve što se treba znati o Leonardu Bernsteinu, njegova bol, njegovo umijeće, njegova snaga, njegovo ushićenje i anksioznost, njegov znoj i suze prosute za muziku. Ovdje se naravno mora posebno izdvojiti i protetski rad Kazua Hiroa, koji je u mnogome doprinjeo uvjerljivosti izvedbe Bradleya Coopera, stvorivši jedno sasvim novo lice sa dominantnim nosom koji je prvobitno budalasto proglašen antisemitskim, ali koji zapravo pritiskom u potpunosti mijenja Cooperov glas i uporno vraća osmijeh čak i kada su ispod njega ostali samo bol i tuga. Dok će se Cooper u mnogome osloniti na glas, Mulligan će sve zadržavati u pogledu i suznim očima, bilo da pokazuje ljubav, bilo da trpi veliku umiruću fizičku bol.

Jasno je da Mestro na koncu oskarovski film te se svakako predviđaju nominacije za gotovo sve kategorije, ali je i film koji je pokazao možda jedan od najvećih autorskih napredaka jednog glumca koji je postao reditelj. Glumca koji je zaslužio da postane oskarovac i reditelja koji je nakon drugog filma umislio da je Martin Scorsese, koji je inače i trebao režirati ovaj film. Paradoksalno, upravo zahvaljujući, Cooperovoj rediteljskoj kreativnosti, negdje usput je možda izgubljena i esencija lika i djela Leonarda Bernsteina. 

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a