Piše: Sead Vegara

Koliko se samo kvalitetnih filmova, onih zasnovanih na dobroj priči i sa odličnim glumačkim performansama, snimi širom svijeta (da pritom dobije priliku zaigrati u kinima) a nekako ostane u sjeni grandiozne holivudske produkcije? Holivudska tvornica snova svake godine donese na svijet stotine i stotine filmova koji ogromnom većinom pretendiraju da razvesele i zabave publiku. Tuga, jad i čemer, egzistencoionalni problemi su tematika kojoj se na filmu posvećuju evropski i sineasti ostatka svijeta, i takvih filmova ne manjka. Samo što je problem što se ti filmovi ne mogu pogledati u bosanskohercegovačkim kinima. Takav jedan kvalitetan film je i fascinantna danska drama Jagten (Lov) reditelja Thomasa Vinterberga prikazana na Cannesu.

Lov; reditelj: Thomas Vinterberg; uloge: Mads Mikkelsen, Thomas Bo Larson, Annika Wedderkopp, Susse Wold; 2012.

IMDb rejting: 8.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 93%

Reditelj Vinterberg u filmu obrađuje situaciju nastalu iz dječije laži koja je za sobom povukla lavinu događanja i uništila život poštenom čovjeku. Na početku filma je stvorena idilična scena u kojoj profesor po profesiji, sada prinuđeni odgajatelj u vrtiću, Lucas (Mads Mikkelsen) sa tolikom toplinom i suosjećanošću brine o djeci i pokušava da riješi svoj porodični život. Nakon što petogodišnja Klara (Annika Weddekopp), kćerka njegovog najboljeg prijatelja Thea (Thomas Bo Larson), pokaže simapatije prema Lucasu i to pređe preko mjere on će je posavjetovati da se posveti svojim vršnjacima što će ona pogrešno protumačiti kao odbacivanje od brižnog odgajatelja. Klarina mašta će proraditi nakon viđene pornografske slike sa bratovog iPada i na zabrinutost Grethe (Susse Wold), direktorice vrtića (uslijed djetetove potištenosti), Klara će odgovoriti da joj je Lucas pokazivao intimne djelove svog tijela.

Stvari se polako počinju otimati kontroli, a ono u čemu su odlično uspjeli reditelj Vinterberg (koscenarista zajedno sa Tobiasom Lindholmom) i njegov glavni glumac Mikkelsen jeste način na koji su postavili priču tako da je više publika ta koja je zaprepaštena onim što se dešava glavnom junaku nego on sam. Tamo gdje bi većina ljudi revoltirano demantovala cijelu stvar, Lucas prihvaća situaciju i ne shvaćajući šta se dešava (kako se takvo nešto može uopšte i desiti?) da bi zapao u što veće razočarenje. Osnova filma Jagten je u biti brzina kojom nagovještena laž i trač mogu postati tretirani kao činjenice u maloj sredini kakva je u filmu, te fragilna priroda povjerenja u zajednici i između prijatelja, ali i u uznemirujuća snaga dječije sugestije.

Reditelj Vinterberg se pojavio sa svojim filmom Fasten (Slavlje) u Cannesu prije 16 godina za koji je dobio specijalno priznanje žirija. I tu je bila riječ seksulanom zlostavljanju (stvarnom) samo što je to više bio komorni film za razliku od filma Jagten. Način na koji Vinterberg postavlja kontrast između ružnoće ljudske prirode i ljepote danskih šumovitih predjela u Jagtenu odaje sposobnost velikog majstora pokretnih slika. Nagradu za Najboljeg glumca u Cannesu 2012. je odnio upravo Mikkelsen za svoj portret nevinog čovjeka čijem životu prijeti uništenje, ali pored njega u filmu također nema nikoga iz glumačke postave da svoj posao nije odradio sa ogromnom željom i požrtvovanošću. Razrješenje koje uslijedi na kraju jeste da Mikkelsenov Lucas više nikad neće posmatrati svijet istim očima niti će on biti isti u očima svijeta.