Piše: Marinela Domančić
Odavno se u hrvatskim medijima nije toliko pisalo o jednom eksperimentalnom dokumentarcu a da se nije manje pričalo o samom filmu. Uvrštavanje i potom izbacivanje iz programa ZagrebDox-a pod prijetnjom tužbe od strane institucije u kojoj je film snimljen prouzročilo je borbu „za“ i „protiv“ a da se samim filmom malo ko bavio. Sam film je neprijatan. Povremeno zastrašujući i poprilično je ružan. Ružan je čak i vizuelno, budući da je sniman mobitelom sa kamericom skromnih mogućnosti. Ružna je i umobolnica u kojoj se veći dio radnje dešava. Ali ni šizofrenija nije nimalo lijepa bolest niti čovjek može izabrati hoće li od nje oboljeti ili ne. I zbog čega bolesnom čovjeku (koji u mobitel govori a tu i tamo i pjeva tri strana jezika dok ispunjava zadatke koje mu terapeut i koredatelj Damir Čučić zadaje) uskratiti pravo na terapju drugačiju od konzervativne? Lijep je jedino Rab na kojem se bolnica nalazi. A lijep je i hvale vrijedan Čučićev trud da jednom bolesnom čovjeku pomogne.
Reditelji: Damir Čučić & Mišel Škorić; 2014.
Mišel zvani Mič dragovoljno, koliko to njegovo promjenjivo stanje dopušta, i uz pisani pristanak svoje majke i, kako Čučić tvrdi, usmeno odbrenje ustanove u kojoj je smješten, sudjelovao je u filmskoj terapiji. Četiri godine snimao je dijelove svog života u umobolnici i van nje. Ustanova je prenapučena, osim radne terapije na poljima lavande ne vidimo rad sa bolesnicima, a alkohola i cigareta ima u izobilju. Kada je van bolnice, gotovo smjesta poseže za narkoticima, alkoholom, laže (samo kad „mora“, a „mora“ često), krade i upada u razne nevolje koje ga, preko susjednih država i ustanova sličnim rabskoj, vraćaju poljima lavande. Šupljine su, kako bi se postigao vremenski slijed, popunjene ispisivanjem činjenica preko zamrznutih kadrova. Svi sudionici osim glavnog protagonista, pa čak i psić, naknadnim su animacijama maskirani kako bi se sačuvao njihov identitet. Dalo bi se i pored toga raspravljati o zaštiti privatnosti pacijenata (da ne ulazimo u raspravu koliko se radi o skrivanju ovakvih bolesnika i sramu koji neopravdano zazivaju) ali ako su efekti rada na ovom materijalu pogodovali Mišelovom suočavanju sa bolešću i dali doprinos fazi remisije, zašto ne obznaniti takav rezultat? Možda još ima Čučića koji bi pomogli prijateljima?
