Piše: Sead Vegara

Na samom početku ovog prikaza moramo nešto objasniti. Potpisnik ovih redova otkad (ponovo) zna za sebe sluša Balaševića. Nepopravljivi romantik i sanjar je ispratio sve koncerte novosadskog kantautora u Sarajevu nakon Skenderije '98. sem koncerta u okviru Baščaršijiskih noći prije par godina kada je bio neopravdano odsutan. Što opet znači da toga nije bilo puno; Skenderija i Zetra jednom te sada 18. novembra 2011. Zetra po drugi put. Naravno, ne računajući onaj Mercatorov party. U svakom slučaju, Balaš mu je bio i (donekle) ostao inspiracija za pohod na djevojačka srca sve do onog trenutka kada je to postalo... Pa dobro, postalo je previše... za njega. Al' opet, kada se pročulo da Balašević namjerava snimiti film po svojoj najčuvenijoj baladi, nakon što je izdao CD ''rani mraz /priča o Vasi Ladačkom.../ muzika iz nesnimljenog filma'' s nestrpljenjem se čekala ''dugometražna igrana balada''. Da skratimo priču, prvo je pročitan scenario za film ''Kao rani mraz... (Nikolina priča o Vasi Ladačkom...)'' nakon kojeg se stvorila poprilična slika kako bi taj film trebao izgledati. Bar u glavi jer kako god to izgledalo na platnu kada pročitate nešto stvarate sebi taj svijet, likove, njihove karaktere, skrojite sami scene sa kompletnim dekorom i svime što uz to ide.

... najlakše je pričati o boljima od sebe, to je drevna zavera... Oni što te uopšte ne znaju najviše laju, a oni što te najbolje znaju najviše ćute...

Objavio sam knjigu/scenarij 'Kao rani mraz', sa željom da bude potpuno iznenađenje za moje čitatelje i slušatelje. Pisana je kao roman, ali ima formu scenarija. Radio sam je dve godine s puno ljubavi i otprilike je kompilacija svega što sam dosad uradio i ima formu radnog scenarija

Đ. Balašević

Reditelj: Đorđe Balašević, uloge: Rade Šerbedžija, Daniel Kovačević, Predrag Bjelac, Marko Makivić, Jovana Balašević, Ivan Đurić, Danica Jarcová, Mustafa Nadarević, Radoje Čupić, 2010.

IMDb rejting: 7.6/10

Onda dočekate i taj dan da pogledate film onakav kakav je i zamišljen od strane čovjeka čije stihove kada napišete u srednjoj školi za pismenu vježbu profesorica vas pohvali da ste poput slikara koji je umjesto bojama naslikao prelijepu sliku riječima. ''Priča o Vasi Ladačkom'' je sigurno (uz ''Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja'') najpoznatija Balaševićeva pjesma koja sa filmom Kao rani mraz ima dodirnih tačaka tek toliko što se jedan od trojice junaka zove Vasa Ladački. Kako reče Balaš u navedenoj izjavi, ovaj film bi se mogao posmatrati kao kompilacija svega što je do sada uradio. Oni koji ga ne vole sigurno neće voljeti ni ovaj film, a mnogi od onih poštovalaca lika i djela Đ. Balaševića će sigurno uživati u filmu. Možda će mu jedino zamjeriti na trajanju (168 minuta), ali se tih skoro tri sata provedenih u stolici i ne osjeti. Mnoštvo je likova od kojih je svaki pažljivo iznijansiran i time zadobio svoje bitno mjesto u filmu i priči koja je smještena u vojvođansku ravnicu uz rijeku Tisu u sami osvit Prvog svjetskog rata, a teče onako kako priče u ravnici obično i idu, polako i staloženo, bez muke i strke, bez požurivanja. Bar je Balašević kao režiser vodi lagano baš kao i u svojim pjesmama za koje kaže da nikada nema dovoljno mjesta da sve otpjeva (odrecituje, rekli bi zlobnici), kako je ona došla... on otišao... ona se udala za drugog... on se propio...

Spalio je juli seno, a Tisa nezapamćeno opala... Trojica junaka, od kojih je svaki odglumljen odlično, su portertirani sa takvom spontanošću da vam se jednostavno učini da su ti likovi zaista stvarni; Daniel Kovačević kao Vasa Ladački, Marko Makivić kao Nikola i Ivan Đurić kao Andrija. Starog Vasu glumi Rade Šerbedžija, na sebi svojstven način –standrardno dobro, stari Nikola je Predrag Bjelac (čarobnjak iz četvrtog dijela Harryja Pottera H.P. i plameni pehar) koji je isto tako dobar kao i Šerbedžija, dok se odsustvo starog Andrije toliko i ne primjeti jer je u biti on u završnom dijelu i nepotreban.

Film počinje naracijom i dolaskom ostarjelog Nikole (narator je Balašević iako izgovara Nikoline misli) u stari kraj na sahranu svog ujaka Emila Šraca (Radoje Čupić – jedan od onih likova u filmovima zbog kojih sa nestrpljenjem očekujete sljedeću scenu u kojoj će se pojaviti). Nakon što posjeti svog sada također ostarjelog prijatelja Vasu priča se vraća 30 godina unazad kada su obojica bili mladići i obojica zaljubljeni u istu djevojku, Malu Vidru – Oleanu (Jovana Balašević). Treći spomenuti junak Andrija, njihov prijatelj, je zaljubljen u ženu doktora Šefera (Vojin Cetković) –Otiliju (Danica Jarcová). Mustafa Nadarević igra Andrijinog tetka Verebeša, vlasnika trgovine, koji baš ne odobrava Andrijine postupke. Ne treba zaboraviti ni Nikolu Đurićka koji je savršeno izabran za lik žandarskog kapetana Nađmandića. Momci odlaze u rat nakon kojega ništa više neće biti isto.

Muški likovi dominiraju filmom, a ženski, Jovana Balašević kao Oleana, ljubavni interes dvojice junaka Vase i Nikole, i Danica Jarcová kao Otilija Šefer, potajna Andrijina ljubav, su portretirani na isto takav dobar način. Svakako valja spomenuti i legendarnu Miru Banjac koja igra muškaraču skeledžijku. Ditrektor fotografije Aleš Belak (sarađivao sa Danisom Tanovićem na Oscarom nagrađenim filmom No Man's Land kao steadicam operater) je uspio da dočara prelijepe slike koje je Balašević opisao u svojoj knjizi/scenariju, dok je produkcioni dizajner Radoslav Mihajlović također odradio posao na zavidnom nivou. Možda je i najteži posao na projektu imao montažer Siniša Bokan koji je morao da ukomponuje sve te idilične kadrove. Posao asistenta reditelja i asistenta montažera je zapao Balaševićevu kćerku Bebu (koja je inače profesor montaže na novosadskoj Akademiji), a kostime je uradila gospođa Balašević koja ima i malu ulogu baronice Beslin. Muzika. Zar treba spominjati? Album ''rani mraz'' je izašao još davne 2004. i, kako ga je sam Balaš okarakterisao, predstavlja upgradeovanu verziju njegovog najboljeg albuma ''Naposletku''.

Nekima će zasmetati sporost priče, mnoštvo likova, odsustvo jednog glavnog lika, dužina trajanja, višestruki završeci... Ono u čemu film Kao rani mraz prednjači su neki od zaista najljepše napisanih dijaloga, replike pune životne mudrosti, romanse i sentimentalnosti je u izobilju, a sve je tako lijepo glumački dočarano. Za Balaševića će reći da je napravio početničke greške ne želeći se odreći niti jedne replike napisane u knjizi/scenariju, te će mu zamjerati na filmskoj nepismenosti (što je, iskreno, totalna glupost jer je čovjek uradio dobar režiserski posao za nekoga ko je muzičar, a da ne govorimo o tome da je okupio fantastičnu filmsku ekipu).

Al' opet... Boljima se teško prašta...