Piše: Sead Vegara

Ne baš tako davne 1996. godine češki kinematografski tandem, otac – glumac/scenarista Zdenek Sverak i sin – reditelj Jan Sverak snimit će predivni mali filmski dragulj čiju će vrijednost prepoznati Američka filmska akademija dodijelivši mu Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Riječ je o filmu koji nosi naziv Kolya, a koji predstavlja trećeg češkog oskarovca uz filmove Jána Kadára i Elmara Klosa Radnja na korzu (1965) i Jiríja Menzela Strogo kontrolisani vozovi (1966). Svu svoju sveveliku ljepotu film Kolya podjednako ima u ispisanom scenariju (otac Sverak prema priči Pavela Taussiga), kao i u samim pokretnim slikama – režiji (sin Sverak). Scenarij je lepršav i duhovit, ozbiljan tamo gdje treba da bude, precizan na prikladnim mjestima (u smislu da nema praznog hoda), uvjerljivo glumački odigran (otac Sverak kojeg slobodno možete po fizičkom izgledu i glumačkom performansu uporediti sa bardom svjetskog glumišta, Seanom Conneryjem), te vođen vrlo vještom rediteljskom rukom sina Sveraka.

Radnja filma je smještena u Prag 1988. godine u sami osvit Baršunaste revolucije i prati Frantiseka Louku (Zdenek Sverak), sredovječnog ženskaroša, neženju i profesionalnog čelistu koji je nekad nešto zgriješio protiv vlasti i izgubio posao u Praškoj filharmoniji (u jednom momentu u filmu će i ispričati što ga je koštalo tog položaja), te se mora snalaziti svirajući na sahranama i kremacijma. Dodatni posao mu predstavlja i uređivanje nadgrobnih spomenika, a sve u cilju da skupi dovoljno novca da otplati dugove koje ima prema kolegama grobarima i da si priušti polovnog trabanta. Na prvu odbija ponudu jednog kolege da oženi Ruskinju Nadezdu (Irena Livanova), ali pošto shvati da nema drugog izlaza ni načina da dođe do novca prihvata ugovoreni brak za koji će mu biti isplaćena “masna“ svota. Samo, mlada i novac stižu u paketu sa petogodišnjim dječakom Kolyom (Andrej Chalimon), kojeg će majka nakon samog čina vjenčanja napustiti i prebjeći u Zapadnu Njemačku kod ljubavnika. Kolya ne govori češki, Louka ne zna ruski. Ali, pogađate, Kolya će polako i sigurno smekšati srce Louke, te ga natjerati da se popravi kao čovjek i kao ljudsko biće.

Kažu da ne postoje genijalni filmovi (što je opet tema za raspravu!), već samo genijalni momenti u filmovima. Kolya se može pohvaliti sa nekolicinom takvih momenata, što u svemu doprinosi fan-tas-ti-čan rad direktora fotografije Vladimira Smutnyja, koji likove u filmu prikazuje i oslikava u prelijepoj paleti boja, od žuto-zlatne, oker i cinober nijansi što ih čini vjerodostojinim i u skladu sa njihovim karakterima.

Pažljiviji gledaoci će uočiti svu snoliku dražesnost scene u kojoj malac Kolya leži u krevetu i bori se sa temperaturom, dok u drugom slučaju Louka moli bivšu ljubavnicu da preko telefona dječaku pročita bajku na ruskom, ne bi li konačno utonuo u san.

Andrej Chalimon koji portretira dječaka Kolyu, od samog skromnog  pojavljivanja, u pozadini i sa strane u početku, pa sve do trenutka kada ga dovedu i ostave u Loukinom stanu na presladak način približava karakter nevinog djeteta koje ispašta zbog tuđih grijeha. Doduše, situacija će se kako vrijeme bude odmicalo i popraviti, kako za dječaka tako i za Louku, a način na koji reditelj Jan Sverak izdvajanjem i fokusiranjem detalja priča priču putem pokretnih slika je jednostvno prelijep.

Poput filmova češkog novog vala iz kasnih šezdesetih Kolya je protkan veselim i zdravim humorom, kao i “okom za detalje“ apsurdnosti ljudskog ponašanja. Pravi mali filmski dragulj.