Piše: Mirza Skenderagić

Daleke 1927. godine, jedan od članova organizacije Academy of Motion Picture Arts and Sciences, Louis B. Mayer je došao na ideju da se utemelji nagrada za najbolje filmove. Čuvena oskarovska statua zlatnog viteza s mačem, presvučena zlatom od 24 karata, svjetlo dana je ugledala već 1928. godine, godinu dana prije prvog proglašenja. Ručno ju je, od bronce, izradio kipar George Stanley. Šesnaestog maja 1929. godine, u hotelu Roosevelt u Hollywoodu, održana je prva dodjela nagrada američke filmske Akademije za postignuća u svijetu filma. Na svečanom banketu sudjelovalo je 250 njenih članova (danas Akademija broji više od 5700), a ceremonija proglašenja je trajala pet minuta. Prvi dobitnik priznanja je bio Charlie Chaplin. Naziv „Oscar“ se pojavio desetak godina kasnije, kada je spomenut u novinarskoj kolumni povodom dodjele Akademijinih nagrada. Ostalo je historija. Dodjela Oscara je od skromne priredbe postala glamurozni, planetarno popularni događaj.

Međutim, iako je američka Akademija filmskih umjetnosti i nauka otkrila mnogo kvalitetnih filmova, reditelja, glumaca, glumica, montažera, snimatelja, istovremeno je donijela i niz pogrešnih odluka, kako je filmska historija poslije i dokazala. U ovome tekstu ćemo pokušati izdvojiti samo neke od njih, bez posebnog reda po važnosti.

Psiho (Psycho)

1960, 109 min

Alfred Hitchcock je zasigurno jedan od najvažnijih filmskih reditelja svih vremena. Ipak, i pored velike popularnosti, ostao je kao jedan od rijetkih filmskih autora kome američka filmska Akademija nije odala počast. Hitchcock je kao producent bio nominovan za Oscara za film Sumnja, dok je za najboljeg reditelja bio nominovan pet puta, i to za filmove: Rebecca, Čamac za spašavanje, Začarana, Prozor u dvorište i Psiho. Upravo ovaj posljednji naslov, kao najreprezentativniji Hitchcockov film i ostvarenje koje filmski kritičari redovno uvrštavaju među najbolje filmove sedme umjetnosti ikada, se posebno izdvaja kao najveća greška američke Akademije. Iako je 1961. Psiho ostvario četiri nominacije za Oscara (najbolja režija, fotografija, scenografija, sporedna glumica Janet Leigh), glavna priznanja su otišla u ruke Billya Wildera za romantičnu komediju Apartman.

Paklena naranča (A Clockwork Orange)

1971, 136 min

Kao i Hitchcock, Stanley Kubrick je jedan od rijetkih velikana filmske umjetnosti koji nikada nisu dobili Oscara. Iako su skoro svi njegovi filmovi bili nominovani za ovo priznanje, zlatni kipić nikada nije završio u njegovim rukama. Također, na ovoj listi je mogao završiti bilo koji Kubrickov film, međutim, jedan je posebno zaslužio da bude nagrađen Oscarom. Riječ je o ostvarenju Paklena naranča koji je osvojio samo tri nominacije (najbolji film, najbolja režija, najbolji adaptirani scenarij). Odgovor na pitanje: kako je moguće da je Kubrickova satira savremenog društva iz perspektive maloljetnog delikventa, prošla nezapaženo kod američke filmske Akademije, krije se u činjenici da je film Paklena naranča  bio daleko ispred svog vremena. Koliko je Paklena naranča u vrijeme izlaska gledatelje zatekla nespremnima, dokazuje i zabrana prikazivanja u kinima u Velikoj Britaniji, dok je u Americi film zaradio zloglasni predikat X. Također, jedna od najveći enigmi kada su u pitanju filmske nagrade, jeste izostavljanje Malcoma McDowella iz nominacija za Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu.

Leptir (Papillon) 

1973, 150 min

Leptir je američki igrani film reditelja Franklina J. Schaffnera. Ova kombinacija avanturističkog i zatvorskog žanra, temelji se na istoimenoj knjizi francuskog osuđenika Henrija Charrierea (Steve McQueen) koji je zbog ubistva koje nije počinio uhapšen i 1931. osuđen na doživotnu kaznu teškog rada u zloglasnom zatvoru St. Laurent na Ðavoljem otoku u Francuskoj Gvajani. Još tokom plovidbe prema vječnom zatvoru, Leptir upoznaje povučenog i nejakog Louisa Degu (Dustin Hoffman), slavnog krivotvoritelja, kojem u zamjenu za novac, postane lični zaštitnik. Dok se s vremenom Dega pomiri sa činjenicom da će ostatak života provesti iza rešetaka, Leptir, naviknut na slobodu, to nikada neće moći prihvatiti. Papillon je doživio veliki komercijalni uspjeh, a Steve McQueen ga je opisao kao najdraži film u svojoj karijeri. Ipak, kao jedan od najboljih holivudskih filmova sedamdesetih, prošao je apsolutno nezapaženo od strane američke Akademije filmskih umjetnosti i nauka, koja mu je dodijelila samo nominaciju za najbolju muziku. Najveća nepravda počinjena je Dustinu Hoffmanu, čija je sporedna uloga u ovome filmu jedna od najboljih svih vremena.

Taksist (Taxi Driver)

1976, 113 min

Taksist (Taxi Driver) je film iz iz 1976. čuvenog reditelja Martina Scorsesea, dobitnik Zlatne palme u Cannesu. Kao jedan od najboljih filmova svih vremena (zasigurno najbolji Scorseseov), Taksist kombinuje elemente film noira, horora i urbane melodrame, uz snažan politički komentar rata u Vijetnamu i afere „Watergate“. Film je bio nominovan za četiri Oscara (najbolji film, glavnu mušku i sporednu žensku ulogu i muziku), ali nije osvojio niti jedan. Osim Roberta De Nira u naslovnoj ulozi, nezasluženo je bez Oscara za najbolji film i nominacije za režiju ostao i Martin Scorsese, tada 14-godišnja Jodie Foster za najbolju epizodnu ulogu, te legendarni Hitchcockov kompozitor Bernard Hermann.

Istrebljivač (Blade Runner)

1982, 117 min

Mada 1982, kada je bio na repertoaru u kinima, nije doživio veliki uspjeh, Blade Runner se danas smatra jednim od najboljih SF filmova uopšte. Uz Aliena, zasigurno najvažniji film Ridleya Scotta, nastao je prema romanu "Sanjaju li androidi električne ovce?" slavnog pisca Philipa K. Dicka. Kao savršen spoj SF-a i film noira, te djelo koje je npr. predvidjelo razvoj kloniranja u budućnosti, Blade Runner polemizira o individualnosti života i egzistencije, te analizira razvoj ljudskog roda i evolucije. Ipak, to očigledno nije bilo dovoljno članovima američke filmske Akademije, koji su smatrali da ovo remek djelo sedme umjetnosti ne zaslužuje niti jednog glavnog Oscara, osim onih u kategorijama za najbolju scenografiju i vizuelne efekte.

Učini pravu stvar (Do the Right Thing)

1989, 120 min

Godine 1989. Spike Lee snima svoj najreprezentativniji film, Učini pravu stvar, u kojem direktno „govori“ o rasizmu kao pitanju sadašnjosti, definitivno potvrđujući svoj autorski status. Učini pravu stvar je film u kojem je Spike uspio biti i angažovan i zabavan, bez suvišnog propovijedanja, dojmljivo iskoristivši usijani asfalt Brooklyna kako bi postavio jedno od najvažnijih politički pitanja u SAD-u, majstorski upakovano u obične životne teme: da li je rasizam pitanje prošlosti? Međutim, američka Akademija je te godine izabrala ponovo komediju Vozeći gospođicu Daisy. Više od 20 godina poslije, Spike Lee je i dalje ljut na Akademiju, a nedavno je za magazin The Hollywood Reporter izjavio:

Godine 1989 „Učiniti pravu stvar“ nije bio niti nominovan za najbolji film. Koji je film proglašen za najboljeg 1989. godine? Vozeći Gospođicu Majku J*benu Daisy! Zato Oscar nije važan, jer 20 godina poslije ko gleda „Vozeći gospođicu Daisy“?

Terminator 2: Sudnji dan (Terminator 2: Judgment Day)

1991, 136 min

Terminator 2: Sudnji dan je nastavak Terminatora snimljen 1991. u režiji Jamesa Camerona. Često se u filmofilskim rasparavama može čuti i teza kako je nastavak uvijek gori od originala te kako je njegovo postojanje gotovo uvijek besmisleno. Ipak, iako je ova teza mnogo puta i potvrđena, postoji nekoliko filmskih nastavaka koji dokazuju upravo suprotno. Jedan od njih je svakako i Terminator 2: Sudnji dan, ostvarenje koje je svojevremeno pohvalio i veliki Andrei Tarkovsky. Najbolji akcioni film svih vremena, uz savršen spoj naučne fantastike, akcije i orginalno formulisanim pitanjem o kraju ljudske civilizacije. Ipak, iako je osvojio četiri "tehnička" Oscara, ona najvažnija priznanja su ipak izostala.

Pakleni šund (Pulp Fiction)

1994, 154 min

Još od samog početka njegovog djelovanja kao filmskog autora, filmovi Quentina Tarantina služe kao dokaz savršenog srazmjera istinske ljubavi i poštovanja prema filmu sa neograničenim poznavanjem filmske tehnike. Kao njegovo najreprezentativnije ostvarenje koje predstavlja vrhunac američkog nezavisnog filma devedesetih, izdvaja se Pakleni šund. Film koji karakterizira mozaična narativna struktura, eklektični dijalozi, mješavina humora i eksplicitnog nasilja, te posveta američkoj pop kulturi, osvojio je samo jedno priznanje Akademije (najbolji scenarij), iako je imao sedam nominacija. Međutim, filmski festival u Cannesu je prepoznao neosporni kvalitet ovoga ostvarenje i dodijelio mu Zlatnu palmu.

Sedam (Se7en)

1995, 127 min

Sedam ubistava, sedam smrtnih grijeha, detektiv kojem je do prijevremene penzije preostalo sedam kišnih dana i misterija broja sedam glavni su motivi drugog dugometražnog igranog filma Davida Finchera – Sedam. Ukupni žanr trilera o serijskim ubicama, potaknut filmom Kad jaganjci utihnu (1991) Jonathana Demmea, ovdje je doživio vrhunac, istovremeno postavljajući kriterijum složenosti koncepta koji današnji Hollywood više i ne nastoji nadmašiti. Ipak, još jedan ključni američki film devedesetih nije osvojio niti jednog Oscara, a imao je samo jednu nominaciju (najbolja montaža). Bez nominacija su ostali reditelj Fincher, te odlična glumačka postava, predvođena Kevinom Spaceyem koji je ostvario nezaboravnu ulogu serijskog ubice Johna Doea.

Tanka crvena linija (The Thin Red Line) 

1998, 165 min

Nakon 20 godina i samo dva snimljena filma (Badlands, Dani raja), kultni američki reditelj Terrence Malick, vratio se režiji s ratnom dramom Tanka crvena linija. Kao „najbolji film o modernom ratu ikada“, kako ga je opisao kritičar Gene Siskel, Malickovo ostvarenje je osvojilo sedam nominacija za Oscara. Međutim, Akademijini glasači su te godine izabrali mnogo jednostavniji i više „američki“ film Stevena Spielberga Spašavanje vojnika Ryana. Za razliku od Spielberga koji rat prikazuje u formi naturalizma, Malick je kao filmski autor izabrao meditacijski, transcendentalni pristup, u kojem se ne bavi samo ratnim stradanjima, već postavlja i složenija pitanja o životu, smrti, težnjama i strahovima.