Piše: Mirza Skenderagić

Još od prvog dokumentarnog filma Nanook sa sjevera (1922) Roberta J. Flahertyja, dokumentarni filmski rod je svoje mjesto pod suncem tražio na TV programima i eventualno umjetničkim festivalima, dok su kino sale bile rezervisane za dugometražna igrana ostvarenja ili skupocjene blockbustere. S jedne strane, ovo je poražavajuća činjenica za dokumentarni film, ali, s druge, koliko god to paradoksalno zvučalo, ona ga oslobađa uslovljenosti od novčane zarade i dozvoljava dokumentaristima da eksperimentišu u kreiranju novih formi i narativa. U 21. stoljeću se ovo dokazuje i u praksi te dokumentarni film sve očitije potvrđuje svoj komercijalni uspon i festivalski uspjeh te postaje najpogodniji prostor za suočavanje sa globalnim političkim, društvenim i duhovnim anomalijama današnjice. Ipak, često sve veća popularnost filmskog dokumenta biva iskorištena na pogrešan način te ovaj filmski rod pretvara u prostor manipulacije i subjektivizacije istine.

Napuštajući Neverland; režija: Dan Reed; montaža: Jules Cornell; muzika: Chad Hobson; 2019.

IMDb rejting: 7.1/10

Nakon što su protekli period obilježili dokumentarci o usponima i padovima te posljednjim danima muzičkih ikona, kao što su Amy Winehouse, Kurt Cobain, Janis Joplin, Whitney Houston i Grace Jones, trenutno su izrazito aktuelna ostvarenja koja razotkrivaju mračnu stranu pojedinih zvijezda. Tako je recimo dokumentarni serijal Surviving R. Kelly koji je emitovan početkom godine, razotkrio seksualna zlostavljanja maloljetnica od strane popularnog R&B pjevača R. Kellyja te na koncu doveo i do njegovog hapšenja, što svakako potvrđuje aktuelni trenutak dokumentarnog filmskog roda te njegovu moć u „liječenju“ skrivenih rana stvarnosti. Samo nekoliko sedmica poslije, svijet filma i televizije je uzdrmao novi dokumentarni serijal od dvije dvosatne epizode naslova Napuštajući Neverland (Leaving Neverland), u koprodukciji sa kućom HBO i pod režiserskom palicom Britanca Dana Reeda. Riječ je o ostvarenju koje je premijerno prikazno na Sundance Film Festivalu, a u čijem je narativnom fokusu jedna od najpopularnijih muzičkih zvijezda svih vremena, Michael Jackson, ali ovaj put kao seksualni predator i zlostavljač mnogobrojnih dječaka. Glavni protagonisti ovoga naslova su dvojica odraslih muškaraca, Wade Robson i Jimmy Safechuck, koji su većinu svojih djetinjstava proveli na privatnom ranču Michaela Jacksona, simbolično nazvanom po fikcionalnom ostrvu Petra Pana, „Neverland“, a koji sada u stravičnim ispovijestima, optužuju svoga nekadašnjeg prijatelja za najgnusnija moguća zlodjela.

Dakle, vođen strukurom klasične televizijske reportaže, bez ikakve želje i potrebe za eskperimentisanjem u formi i autorskoj stilizaciji sadržaja, Reed svoje ostvarenje kreira uz pomoć intervjua sa spomenutim dvojcem te njihovim porodicama. Uporedo sa šokantnim ispovijestima, režiser detaljno gradi i živote njihovih vlasnika sa posebnom pažnjom usmjerenom na djetinjstva, naravno iz perspektive druženja sa Michaelom Jacksonom.

„Bio je jedna od najboljih, najnježnijih, najljubaznijih i najbrižnijih osoba koje sam poznavao. Pomogao mi je... strahovito... u karijeri. Pomogao mi je sa mojom kreativnošću. Ali me i seksualno zlostavljao. Sedam godina“, kaže 36-godišnji plesni koreograf Wade Robson na početku filma, dok se u pozadini redaju prijateljske fotografije njega i Jacksona. „Mislim da, kad sam bio sa njim da je bio sretan. Bio je na vrhuncu karijere i kreativnosti i svi su se željeli sastati sa Michaelom. Bio je veći od života. I onda mu se svidiš baš ti“, kaže prethodno Jimmy Safechuck koji je u trenutku snimanja filma imao 41. godinu.

Nakon ovih uvodnih izlaganja, režiser zatim poseže sa porodičnim albumima svojih protagonista, čija većina sretnih fotografija i snimaka nije povezana sa roditeljima, braćom, sestrama, proslavama rođendana, već sa Michaelom Jacksonom. Kako film odmiče postaje jasno da u njemu neće biti „druge strane“, odnosno članova porodice Jackson ili njegovih bliskih prijatelja i saradnika, kao niti drugih stanovnika ranča „Neverland“ koji tvrde da se „kralj popa“ prema njima nikada nije odnosio neprimjereno. Tu se svakako ističe nekada najpoznatiji dječak na svijetu, Macaulay Culkin koji odgovorno tvrdi da ga Jackson nikada odnosio sa nepoštovanjem niti seksualno ugrožavao na bilo koji način, a čiji iskaz autor filma nije odlučio uvrstiti u film.

Upravo je ovakva jednostranost kao glavni nedostatak ostvarenja Dana Reeda, izazvala najveći broj negativnih reakcija javnosti, u većini, razumljivo, Jacksonovih fanova, koji osim gnjeva upućenog prema autoru dokumentarca, optužuju i Robsona te Safechucka, za lažne ispovijesti u cilju zarade. Iako oni, naravno, u filmu negiraju ove optužbe, one nisu sasvim nelogične, s obzirom da je Robson, koji je kao dječak svjedočio u odbrani Jacksona, sada, toliko godina poslije, pokušao ponovno pokrenuti tužbu protiv njega, ali je ista odbačena zbog zastarjelosti slučaja. Također, naredna nedosljednost u filmu jeste i apsolutno odsustvo materijalnih dokaza, s kojim bi protagonoisti potkrijepili svoja bolna iskustva te iskaze o nasilnim mastrubacijama, seksualnim činovima, te npr. krvavom donjem vešu dječaka koji je optuženi vješto skrivao od javnosti. Nadalje, iako je u filmu korištena velika količina materijala, od snimki telefonskih razgovora Michaela i dječaka, kućnih uradaka, fotografija, oni, ni na koji način ne potvrđuje iskaze navodnih žrtava, već svjedoče o jednom iskrenom i istinskom prijateljskom odnosu. Dok njihovi roditelji, prisjećajući se, govore o boravku svojih sinova na „Neverlandu“ ili njihovom„normalnom“ spavanju u krevetu sa Jacksonom, nameću se brojna pitanja, a jedno od najvažnijih glasi: kako je moguće da nisu primijetili povrede na tijelima svoje djece ili prepoznali njihovu uznemirenost. Kao određenu vrstu izgovora, oni navode ljubav koju je „kralj popa“ prezentovao prema njihovim sinovima, ali i njima lično, a koja je često uključivala raznorazne poklone.

Nasuprot ovoga, ako se gledatelj odluči vjerovati Robsonu, Safechucku i njihovim porodicama, što je također prihvatljivo i razumljivo, on će u njihovim potresnim ispovijestima svakako spoznati istinitost, u liku dobronamjernog Michaela Jacksona „prepoznati“ proračunatog i manipulativnog monstruma koji je iskorištavao dječju opčinjenost kako bi zadovoljavao svoje najskrivenije seksualne želje. Zahvaljujući njihovim životnim pričama, taj dio gledateljstva će tokom gledanja filma postepeno sklapati mozaik strave, gadosti i neopisive ljutnje, koji proizilaze iz jednog od najstravičnijih primjera kontinuiranog seksualnog zlostavljanja. Svi ti gledatelji će moći napraviti jasnu vezu između pojedinačnih slučajeva optužbi protiv Michaela Jacksona. Između prve tužbe s početka devedesetih koju je pokrenuo otac dječaka Jordana Chandlera, one iz 2003. godine i slučaja Gavina Arviza, te sada aktuelnih Robsona i Safechucka. Oni neće preispitivati činjenicu da su svi ovi primjeri završeni nagodbama i isplatom velikih novčanih iznosa, niti smatrati nemoralnim pristajanje roditelja navodnih žrtava da „unovče“ patnju svoje djece, i na koncu, neće slutiti da bi Robson i Safechuck učinili isto da je njihov zlostavljač i dalje živ.

Većina onih koji uspije odgledati ovaj poprilično monotoni, na momente teško probavljivi i formom neintrigantni dokumentatni film, i dalje će ostati u nedoumici između priklanjanja Michaelu Jacksonu kao muzičkoj ikoni i omiljenom humanitarcu te iskazivanja neopisive mržnje prema njemu kao seksualnom zlostavljaču. Jedni će i dalje opravdanje za Michaelovo druženje sa dječacima tražiti u njegovom teškom djetinjstvu i nevinim pokušajima oživljavanja istog, dok će za druge to predstavljati paravan za prikrivanje jednog neizrecivog užasa. Međutim, i jedna i druga strana će negdje u dubini pokušavati sačuvati sliku čuvenog moonwalka, čovjeka sa zlatnom rukavicom i pjevušiti tekst „Thrillera“, što će još jednom prezentovati neophodnost razdvanja čovjeka i umjetnika u njemu, a dakako, poslužiti će i kao dokaz da istinsku umjetnost ne može okaljati ona koja to nije.