Piše: Sead Vegara

Kao poklon svim čitateljima Oslobođenja, barem onima još uvijek zaljubljenim i koji nisu prestali vjerovati u neizmjernu moć ljubavi, za Valentinovo vaš dežurni filmski kritičar donosi pogled na jednu od najinspirativnijih filmskih ljubavnih priča, trilogiju ljubavnih drama reditelja Richarda Linklatera: Before Sunrise, Before Sunset i Before Midnight (Prije svitanja/Prije sumraka/Prije ponoći). Prvi film je ljubavna priča, drugi priča o životu, a treći priča o umijeću življenja.

Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

Before Sunrise/Before Sunset/Before Midnight; režija: Richard Linklater; uloge: Julie Delpy, Ethan Hawke; 1995; 2004; 2013.

IMDb rejting: 8.1;8.0;7.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 100%; 95%; 98%

Sami uvod u Before Sunrise, kadar željezničkih šina koje protiču dok voz hita u daljine (i u jednom momentu se prepliću), predstavlja Liklaterov utisak (tadašnjeg/današnjeg) života u kojem se sve odvija tako brzo i gdje svi žurimo negdje naprijed. I upravo nas u narednih sat i četrdesetak minuta reditelj “zaustavlja“ i poziva da napravimo pauzu i prisustvujemo jednom danu u kojem ćemo posvjedočiti prelijepoj ljubavnoj priči Amerikanca i Francuskinje koji se sretnu u vozu na proputovanju Evropom i odluče provesti dan skupa. Standardni holivudski “meetcute“, upoznavanje je upriličeno baš tako – “slatkasto“. Dvadesettrogodišnja Celine (Julie Delpy) sjedeći u vozu i čitajući, nakon žustre rasprave austrijskog bračnog para, odluči da strateški promijeni mjesto i sjedne pored Jesseja (Ethan Hawke). Kako par nastavlja da se svađa i Jesse i Celine ne mogu a da ne prokomentarišu situaciju, te tako počininje njihova konverzacija koja se nastavlja u vagonu za objed gdje uz kafu razgovaraju o stvarima koje će biti ključne za dalji tok priče. Stigavši u Beč, Jessejevo odredište, mladac se odluči na odvažan korak i pozove djevojku Celine da provede sa njim dan u austrijskoj prijestolnici na što ona pristane.

Ako ste vjerni čitalac Oslobođenja onda vam je jasno k'o dan da se ovdje završava ionako previše spoiliranja i prepričavanja filmske fabule. Priča je koncentrisana baš samo na njih dvoje koji će se u tom danu provedenom zajedno zaljubiti za sva vremena. Nevjerovatna je moć umijeća prije svega dvoje glumaca da iznesu film sasvim i samo pričom i razgovorom, a onda svakako i samog reditelja koji je to uspio pretočiti na filmsku traku sa takvom posvećenošću i originalnošću da je jednostavno nevjerovatno da gledate film o paru koji samo šeće i razgovara a da vam niti sekundu nije dosadno. Nekome se možda učini njihova međusobna konverzacija i odveć otrcanom, čak i adolescentski ispraznom, ali kad malo bolje razmislite skontate da je u biti tako sa svima nama. Ili je to samo ipak romantičarska projekcija savršenog ljubavnog susreta? Nijedan odgovor nije pogrešan.

Vremenski smješten u 1994. (premijerno prikazan na Berlinaleu 1995. gdje je Linkalater za režiju osvojio Srebrenog medvjeda) film se u jednoj sceni dotiče i nas Bosanaca i Hercegovaca, naravno sa aluzijom na rat i agresiju koja se tada dešavala na ovim prostorima.

Hawke igra Jesseja sa naivnošću svojstvenoj mnoštvu neiskusnih dvadeset-i-nešto-godišnjaka, otkrivajući, kako film napreduje i vrijeme prolazi, mladića koji se tek pronalazi u svijetu.  Delpyjeva Celine je također ta koja se pronalazi i otkriva svoje mjesto pod suncem, ali izgleda sigurnija u svoje ideale. Oboje su kako to i priliči priči poprilični sanjari sa velikim srcem.

Karakteri Jesseja i Celine produkt su mašte scenaristčkog dvojca, Richard Linklater i Kim Krizan, i ni u kom slučaju ne mogu biti simbol za sve veze (koliko ljudi toliko ćudi), ali odslikavaju njihovu ljubavnu priču koja postaje jedinstvena i time univerzalna. Par koji upoznajemo u Before Sunrise i pratimo u ostala dva filma, sva tri snimljena u periodu od 18 godina, samo u tri dana, izgleda kao da poznajemo čitav život. Drugi film Before Sunset Linklater i Krizan ispisuju sa razmakom od devet godina (gledano po premijeri filma 2004.), dok zasluge za scenarij ovaj put dijele reditelj i dvoje protagonista. Kolko god ne želim da vam pokvarim gledanje filma i time otkrivanje detalja sami za sebe, toliko ne mogu, a da ne otkrijem makar početak. Jesse je u Parizu na promociji svog romana inspirisanim njihovim danom provedenim zajedno, a Celine se pojavljuje u maloj knjižari odakle ih ponovo pratimo kako šeću, pričaju sada već ozbiljniju životnu priču i stidljivo otkrivaju pojedinosti o sebi.

Za razliku od prvog filma, u nastavku Before Sunset nema toliko plan/kontra plan filmskog jezika koji je savršeno djelovao u originalu, već ima dosta dugih kadrova njihove šetnje kroz ulice Pariza (isto prisutnog i u Before Sunrise, samo se ovdje Linklater više oslanja na takvo filmsko izražajno sredstvo).

Oboje na izvjestan način uspjeli u životu, on je uspješan pisac, dok ona radi za nevladinu organizaciju koja se bavi pitanjima bitnim za okoliš i dobro planete, ipak su nezadovoljni na ljubavnom planu. Njihova konverzacija otkriva zrelije ljude koji na životne probleme i poneka površna plitka pitanja imaju dubokoumne opservacije, ali ne u tolikoj mjeri da to prerasta u pseudo-intelektualiziranje već čisti pitki sok životne mudrosti. Before Sunset je priča o životu, komplikovanom kako samo život može biti, koja za razliku od prethodnika ne traje toliko dugo (73 minute) i u kojoj nema fizičkog kontakta između dvoje protagonsita (opet, za razliku od prethodnika), ali zato sve isijava nemjerljivom privlačnošću dvoje karaktera.

Završni dio trilogije Before Midnight već ima širi dijapazon glumaca. Jesse i Celine su u Grčkoj na odmoru (ima tu detalja još, ali namjerno ne otkrivamo) i opet je njihova međusobna konverzacija ta koja vodi priču, ali ovoga puta autentičnu priču o umijeću življenja. Svakako, predivni detalji su razgovor i ručak sa njihovim grčkim prijateljima, scene u kojoj dolazi do izražaja sva ljepota ponovne scenarističke saradnje reditelja i dvoje glavnih glumaca. Vjerovatno i najduhovitiji od svih, Before Midnight nudi naizgled namjeran uvid u sada već ozbiljnu vezu para u njihovim četrdesetim sa detaljima u kojima se gotovo svi parovi mogu pronaći. Scenarističke dosjetke i način na koji glumci iznose replike i zadane situacije naći će vas zasmijane većim dijelom filma, dok će biti i onih ozbiljnih, prijelomnih situacija za koje ćete pomisliti da vode u nepovrat.

Pitanje koje sam postavio još davno na stranicama Oslobođenja bilo je: „Zašto ljudi snimaju romantične drame/komedije, bilo šta što ima prizvuk i primjesu romantičnog?“ Odgovor, onako ironičan/sarkastičan je bio: „Da bismo nešto naučili iz njih? Ne bih rekao. Doduše, možda poneku repliku i kako flertovati, zavoditi, ali bićemo brutalno iskreni. Romantične drame/komedije se snimaju radi onih usamljenih srdaca koja još uvijek nisu našla partnera i koja će nadu i spas, za određeno vrijeme, potražiti baš u gledanju takvih filmova.“.

Slučaj sa ljubavnom trilogijom romantičnih drama reditelja Richarda Linklatera i glumačkog para Ethan Hawke i Julie Delpy je takav da kroz tri filma daje bijeg od stvarnosti, ali i uči nas nevjerovatnoj i univerzalnoj životnoj istini:

Jednom u životu se istinski voli i kako god i koliko god trebalo, i ako imate sreće, pronaći ćete osobu zbog koje je život vrijedan življenja.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje