Piše: Sead Vegara

Roman „The Godfather“ (Kum) Marija Puza još i prije objavljivanju 1969. godine bio je u opticaju u Hollywoodu. Filmski studio Paramount je naručio od Puza roman koji je on počeo pisati 1967, a dvije godine kasnije, nakon objavljivanja rukopisa i potencijalne celuloidne adaptacije, niko od reditelja nije htio da snimi hvalospjev mafiji. Sam Puzo je govorio da roman priča priču o porodici, a ne o kriminalu. Sve do trenutka kada se projekta prihvatio Francis Ford Coppola. Ispočetka je i Coppola imao slične dvojbe, ali je na kraju i sam uvidio da će ispričati priču o obitelji.

Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

The Godfather, part II, part III; Kum, dio II, dio III; režija: Francis Ford Coppola; uloge: Marlon Brando, Al Pacino, James Cann, Talia Shire, Diane Keaton, Robert Duvall, John Cazale/Robert De Niro, Lee Strasberg, Bruno Kirby/Andy Garcia, Eli Wallach, Joe Montegna, Sofia Coppola; 1972/1974/1990.

IMDb rejting: 9.2; 9.0: 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 99%; 97%; 67%

Coppolinim zalaganjem i požrtvovanošću tada još nepoznati Al Pacino dobio je ulogu Michaela Corleonea, mada je njegov ostanak u ulozi obezbijedila scena u kojoj je iz pištolja usmrtio Solloza (Al Lettieri) i kapetana McCluskeya (Sterling Hayden). Tek nakon što je snimljena ta scena i čelnici filmskog studija Paramount je vidjeli na snimku, priznali su Pacinu potrebnu svirepost i gard za ulogu. Coppola je nagovorio čelnike studija da, uz silno negodovanje, angažuju filmsku ikonu Marlona Branda koji je tada bio u nemilosti filmskih glavešina. O samom pokušaju i Coppolinom uspjeću pridobijanja producenta da angažuje Branda napisana je mala biblioteka članaka, a glumac je dobio Oscara za performans Vita Corleonea kojeg je odbio primiti. James Cann je odigrao ulogu života. John Cazale također. Robert Duvall je naprosto bio “consigliere“ Tom Hagen. Talia Shire (Coppolina sestra) bila je i ostala upamćena kao najljepša mlada, a Diane Keaton kao žena koja će svjedočiti nevjerovatnoj transforamciji Pacinovog Michaela Corleona iz “normalnog“ momka, koji je sebe oduvijek smatrao nezavisnim individualcem, do žrtve obiteljske tradicije, ozloglašenog ubice, i marionete čije konce vuče ruka sudbine, metafora koja je tako dobro prikazana slikom na samom posteru filma.

Plagijatori kopiraju, a pravi umjetnici kradu jedni od drugih, izrekao je jednom prilikom reditelj Martin Scorsese.

Da je umjetnik Puzo je dokazao “ukravši“ od Balzaca („Čiča Gorio“) rečenicu koja će postati drugim najcitiranijim filmskim citatom ikada:

I'll make him an offer he can't refuse. (Daću mu ponudu koju ne može odbiti.)

(Sam film se nalazi na drugom mjestu liste najboljih filmskih ostvarenja.) Coppola je napokon objasnio o čemu se tu zapravo radi, od samog početka, od Italije do Amerike i nazad. To više nije bila slika mafijaša kakvim su prikazivani u gangsterskim filmovima filmskog studija Warner Bros. tridesetih godina prošlog stoljeća, kao žustri momci koji se mnogo ljute. Riječ je bila o obitelji. I nije uopšte slučajnost što film počinje i završava sa dvije tradicionalne obiteljske svečanosti: svadbom i krštenjem.

Od jedne do druge tačke na filmu prođe skoro tri sata, a vi to uopšte ne osjetite jer ste prikovani uz neviđen narativ i fe-no-me-nal-ne glumačke performanse. Svadba je ona Donove (Brando) kćerke Connie (Shire), a krštenje ono Connienog sina (bebu je tada “glumila“ Coppolina kćerka Sofia) kojem će kum biti upravo Michael. Između ta dva čina u filmu protutnji mnoštvo likova, reklo bi se: „Jedno vjenčanje za 50 sahrana“, ali nikako da se izgubite u silini likova.

Nastavak koji je bio neminovan nakon uspjeha originala je nešto što se rijetko viđa u svijetu filmske umjetnosti. Ne samo da je duplo nadmašio dobijene Oscare (prvi film je osvojio tri kipića i to za najbolji film, režiju i najboljeg glumca; drugi njih šest – za najbolji film, reditelja, adaptirani scenarij – Coppola i Puzo, sporedna muška uloga – Robert De Niro u ulozi mladog Don Corleonea, originalnu muziku – Nino Rota i Carmine Coppola, Francisov otac koji je imao i malu ulogu u prvom filmu kao tip koji svira klavir dok lik Jamesa Canna – Sonny i ekipa ratuju, te za najbolji produkcioni dizajn – između ostalih Dean Tavoluaris) već je Coppola (sa Puzom) uspio nastaviti priču sa tolikom originalnošću da je od tada postojao samo Kum 2 kao nastavak koji je nadmašio original. Drugi koji će uslijediti su naravno Lucasovi Star Wars: The Empire Strikes Back, Cameronovi Aliensi (oba u osamdesetim), a tek krajem devedesetih i Pixarov Toy Story 2, kao nastavci bolji od originalnih filmova.

U biti ponovljena priča, samo sada o usponu mladog Vita Corleonea (De Niro) ona u prošlosti isprepletena sa onom u sadašnjosti u kojoj se Michael Corleone ponovo našao u nemiloj situaciji uklanjanja svojih protivnika, te gubitaka na obiteljskom planu.

Priča, tada zaokružena i završena, barem za ono vrijeme, ostala je tako dobrih 16 godina, kada su Coppola i Puzo 1990. svijetu podarili treći, ujedno i zadnji nastavak sage o obitelji Corleone. Završni dio je u usporedbi sa prva dva podbačaj, ali moglo bi se reći da daje kompletnoj priči odrješenje. Podbačaj jednim dijelom i zbog toga što Coppolina kćerka Sofia u filmu strašno loše glumi Michaelovu kćerku Mary, toliko katastrofalno da se pored nje u scenama izgube i Pacino i bilo ko drugi. Neko će još i reći da je mafija platila da se snimi treći dio u kojem Corleonovi dobijaju oprost od Vatikana i samog pape. Kako god bilo, dok je svijeta i vijeka, prva dva dijela Kuma ostat će upamćena među najvećim filmovima ikad snimljenim.