Piše: Vesko Kadić

Ako iz biografije autora Živka-Žike Ristića izdvojimo filmove Drvar (1958) koji govori o gradu s velikom povijesnom prošlošću, Posljednja poruka (1961) posvećenom ilegalcima Sarajeva u periodu od 1941. do 1945. godine, i njihovom organizovanom otporu u glavnom gradu BiH, Proljeće u mom gradu (1961) viđeno kroz slike najživotnijeg doba godine u kome se dešavaju godišnjice, mitinzi, polaganje cvijeća na spomenike i slično – onda smo dobili trilogiju Ristićevog stvaralaštva o kojoj kroničar zbivanja unutar bh. kratkog dokumentarnog filma ostaje nijem pred činjenicom da je riječ o stvaratelju koji je na osnovici svog prvjenca Splavari na Drini “prokockao“ šansu da se uvrsti  u autore čije stvaralaštvo odiše idejnom čvrstinom da se uhvati u koštac samo s jednom temom, naravno i njenim daljnjim razrađenim varijacimama.

Na koncu, navedimo da je ovaj dokumentarista snimio i cjelovečernji igrani film Krst Rakoc (1962), suvremenu temu o šestero ljudi koji preoravajući šikare, tvore nove brazde, usput savlađujući i svoje dileme. No ovu temu Ristić je daleko bolje obradio u svojim dokumentarnim filmovima. Filmom Zadar (1962) Ristić kao da odustaje od bilo kakvog traganja za “životnim dokumentarcem“, podajući se snimanjima slikovnica ili poštanskih razglednica turističkog grada. Međutim, Ristić kao da uzuima daha za ozbiljni pristup dokumentarnoj građi, te snima film Bilo nekad selo (1963), a riječ je o nekadašnjem selu pečalbara (Janjče, Makadonija) u kojem je nastanjeno oko desetak domaćinstava. Kao i u svakom mjestu gdje ostaju samo starci, i u ovome makedosnkom selu dešavaju se iste sudbine, jer mladi odlaze na rad u fabrike, na gradilišta, hidrocentrale, a neku u gradove zbog školovanja. Tema je stoput viđena, riječ je samo o mogućim novim licima kojih oslikava kamera Ristićevog stalnog snimatelja Miroljuba Dikosavljevića. Jednim od posljednjih filmova Ukroćeni bukovi (1970) ovaj autor se vraća junacima svoga prvijenca Splavari na Drini. Ljudi koji su nekada splavarili, nakon što su nikle nove hidrocentrale i brane, danas su na novim radnim mjestima, i mogu se samo prisjećati na koji način su bili vezani za rijeku i njene ćudi.

Ma koliko bili skeptični prema Ristićevom radu – jer je snimio još neke filmove kojih je moguće i zaboraviti, ili za njih nije imao sluha ili volje, nezainteresovan za sliku čovjeka sutrašnjice – ovaj autor kao da ustaje iz mrtvih i snima film karijere Šljemovi (1967), u godini kad se osjeća pojava autora Sarajevske škole dokumentarnog filma. Riječ je o filmu ideje u kojem šljemovi, nekada na glavi ratnika, danas služe seoskoj obitelji da u njega kokoške snesu jaja. Nekada simboli zastrašujućeg fašističkog nadiranja diljem Europe, danas se te “štitonoše“ nacističkih glava nalaze svuda, u šumi, kraj izrovanih putova, na njivama, i služe slučajnim nalazačima kao njihove najobičnije upotrebne predmete.  

Na samom početku naše “Male povijesti bh. kratkometražnog filma“, predstavili smo autorski opus Živka-Žike Ristića, jedino iz razloga što smo smatrali da s filmom Splavari na Drini počinje razvoj umjetničkog filma koji se uspio “otrgnuti“ od dotadašnjih dokumentarnih zabilješki čiji je jedini cilj bio, jednostavno rečeno, stvarati vrijednu arhivsku građu. S tim u vezi, stavljanjem u “prvi plan“  Ristića bio je razlog što smo prvenstveno željeli pokazati njegov stvaralački razvoj koji nije bio nešto impozantan, a niti smo ovoga autora nastojali staviti na sam početak biografije bh. kratkog dokumenatrnog filma u bilo kakvom uspoređenju s drugim autorima.

Dokumentarni film prerasta u manir

Kakva sve značenja može imati prva četvrt stoljeća u životu jedne kinematografije i autora koji čine njenu stvaralačkti viziju? Bosanskohercegovački filmski radnik podređivao se dugo i strpljivo zadacima opštog karaktera, opsluživao je svojim talentom značaj koji je artikuliran između više potreba: vlastite vizije, uslovnostima producenta i smjerovima vladajuće politike. Stasavajući u zadovoljnog autora filma, pioniri bh. filma imali su veliku konkurenciju u “uvezenim“ redateljima, snimateljima i ostalim suradnicima, pa se samo mukotrpnim radom moglo doći do pozicije jedan na domaćem filmskom tlu. Nedoumici, kada će doći “Dan D“, kada će bh. kinematografiju činiti autori i drugi stvaratelji u potpunom zaokruženju domaćeg filmskog kruga, doprinijeli su i oni redatelji koji neće dugo izdržati u vodama bh. filma, jer će kao diletanti biti otpisani ili će avanturu potražiti  u nekoj drugoj vrsti stvaralaštva, a jedna od takvih je republička televizija osnovana sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nefer je bilo u ne baš materijalno dobrostojećoj BiH igrati na dvije stolice, jer u tako prljavom činjenju istinski sineast rijetko je dobijao sredstva za svoj film. Nije  pojava TV-a bila, u umjetničkom smislu, konkurencija filmskoj proizvodnji, ali jeste u materijalnom, jer su se mnogi filmski stvaratelji zaposlili na TV-u, a oni visperni su znali da tezgare, oduzimajući filmskim radnicima barem jednu koricu od filmskog kruha. Da li je to bilo pošteno ili ne, ali takvih slučajeva je bilo.

Nakon što je počeo kao pionir dokumentarnog filma, po osnivanju Televizije Sarajevo Pjer Majhrovski (1924-1982) napušta dotadašnje zanimanje za film, i na ovoj instituciji nastavlja karijeru, gdje snima reportaže, drame i tv. serije. No kako ovaj uradak ima zadatak da obrađuje razvoj kratkog bh. dokumentarnog filma, daćemo priliku da se ovaj autor predstavi u dvostrukom stvaralačkom svjetlu, jer je na filmu, kao i na TV polučio, ako ne vrhunske rezultate, a ono sigurno jedan primjeran učinak u okviru svoga zanata.    

Redatelj samo jednog igranog dugometražnog filma (Noći i jutra, 1959) Pjer Majhrovski, kao diplomirani  tehničar arhitektonsko-građevinske struke na film dolazi 1947. godine te za Bosna-film već od te godine realizira prve snimke za filmske mjesečnike. Prvi maj 1949. godine bio je njegov prvjenac na kratkom dokumentarnom filmu koji nije ništa više značio od njegovih prethodnih snimanja za filmske mjesečnike. No bio je to film koji će započeti seriju proslava prvog maja u BiH, kada se trudbenici svih vrsta spremaju da u svećenom ruhu dožive svoj praznik. Naravno, takvoj vrsti filma neće nedostajati ni snimci svečane tribine na kojoj su svoje položaje zauzeli najviši republički rukovoditelji, pred čijim očima su defilovali članovi socijalističkih saveza, pioniri, predstavnici radnih kolektiva, seoska omladina i fiskulturnici. Drugi kratki dokumentarni film Majhrovskog Na Sutjesci (1951) primjer je “plakatskog filma“, jer se i dalje odnosi na filmove posvećenosti, a ovoga puta je u pitanju dan ustanka u BiH. Pored krajolika koji predstavljaju rijeku Sutjesku, vrhove Maglića i Volujaka, koji podsjećaju na najsvjetlije strane istorije našeg naroda, ređaju se kadrovi (snimatelji Rasim Hadžikadrić i Eduard Bogdanić) koji evociraju uspomene ne Petu neprijateljsku ofanzivu: ranjena stabla, ogoljele bukve, drveće polomljeno topovskim mecima, ostaci uništenog oružja. Ovaj dio filma moguće je promatrati kao jedan poetski isječak, filmskim rječnikom rečeno, nadgradnje stvarnosti, i rijedak je primjer kako se vizualnim sredstvima mogu dočarati slike koje asociraju na stanja ratnog pustošenja.

Dvadest sedmi juli (1952) film je koji Majhrovskog predstavlja kao bilježnika značajnih datuma za BiH, s tim što se ovoga puta realizacija se odnosi i na arhivske snimke filmskih i foto dokumenata sačuvanih u raznim arhivama Jugoslavije. Grad vijekova (1953) i Sjećanja (1953) filmovi su koji nas ponovo vraćaju na jubilarne proslave, a oba su posvećena gradu Jajcu, njegovoj povijesti i najezdi osvajača Bosne. Interesantno je naspomenuti da su u ovom drugom filmu potpisnici režije bili, pored Majhrovskog, Krvavac i Balvanović. Sljedeći film Veziljini snovi (1954) mijenja fokus interesovanja Majhrovskog za filmsku građu, i pored toga što predstavlja njegov prvi film u boji, on oslikava ljepotu narodnog veza, njegovo nastajanje i namjeru. Fabulu filma čini jedna vezilja koja svoja osjećanja, snove i radosti, poput poezije života, unosi u sam način nastajanja veza. Vrijedi istaći odličnu fotografiju Jana Berana koja poput slikarskog platna dočarava pizore umjetničke vrijednosti. Prvi maj 1956. godine (1956) bio je oproštaj Majhrovskog od klišea zvanih sjećanja, uz napomenu da njegovu umjetničku karijeru ne čine filmovi nekog velikog značaja, i kao novi početak (za nadati se!) snima film Svjetlosjen (1958), riječ je o filmskoj impresiji o gradu na Neretvi, Mostaru. Ideja nikako nije mogla biti promašaj, jer u kojem hercegovačkom gradu sunce više može donijeti svjetlosnih čarolija, a sve što obasja naš izvor života nalik je na neprocjenjiv doživljaj. Nakon ovog kratkog dokumentarnog filma, Majhrovski se posvećuje realizaciji cjelovečernjeg filma Noći i jutra, po scenariju književnika Meše Selimovića, koji je svojim scenarijima obilježio početke igranog filma u BiH.

Filmom Posljednji krug (1961) koji nije polučio neki značajan rezultat i pomak ovog redatelja vraća se kratkom dokumentarnom metru (kamera Bakir Tanović) koji govori o sukobu  starog i novog, a riječ je o tramvaju koji je tek pošao na svoju prvu vožnju i koji će zamijeniti svog “starog kolegu“ koji posljednji put vozi gradskim ulicama. Film naglašava sliku priomjena grada na Miljacki, ali na jedan osebujan i nostalgičan način. Prvi festival narodnih pjesama i igara u Sarajevu bilježi kamera mladog Đorđa Jolića u filmu Duj duj (1961), jednom od onih neinventivnih filmova Majhrovskog koji se ne pamte, da bi sljedeće godine ovaj autor snimio kratki igrani film Kabanica (1962) sa zanimljivom fabulom, ne samo za dječji uzrast. Naime, film na jedan apsurdan način pokazuje što je ljudska želja, a što stvarnost, da bi na kraju priroda ipak nadjačala maštu individue, a riječ je o djevojčici koja zamišlja da je dobila kišobran, i kad joj se želja ispuni pojavi se sunce, prizor u kome djevojčica ne zatvara kišobra, na čuđenje mnogobrojnih prolaznika koji ne uviđaju da bi zatvoreni kišobran zatvorio i želju male akterke ovog kratkog igranog filma. Ovim posljednjim djelom fabulativnog karaktera, Majhrovski se oprašta od kratkometražnog filma uopće, ali kao da nagoviještava čitav niz filmova koji govore o djeci. U tom kontekstu spomenimo samo film Pahuljica (1966) u režiji Vere Crvenčević, snimljen kao igrani, koji su rijetko, kao i animirani bili snimani u producentskim kućama koje su se bavile isključivi dokumentarnim filmovima. No o ovoj vrsti filmova bit će riječi u nekom od sljedećih nastavaka naše “Male povijesti bh. kratkog dokumentarnog filma“.

Nada za bh. dokumentarni film

Bosanskohercegovački dokumentaristi dali su vrijedan udio cjelokupnom jugoslovenskom stvaralaštvu u ovom filmskom rodu. Iako je metodski bio različit, po idejnosti je predstavljao cjelinu u svojoj osnovnoj inspiraciji i stavu prema stvarnosti. Možda mu se treba zamjeriti što je ne baš često, ali ipak neke teme varirao po nekoliko puta, ali treba imati na umu da su filmovi ipak imali neku vrstu producentskog opredjeljenja, i za ovo naše zapažanje najmanje su krivi autori dokumentarnog kratkog filma. Rijetko je koji autor imao privilegiju da snima što hoće i kad hoće, a jedan od tih bio je Midhat Mutapčić, kojeg izuzetna filmska kritičarka Zlata Kurt smatra “jednim od najboljih dokumentarista“ s opusom Sljeme za tjeme, Čančari, Most, Nada, koji predstavljaju antologiju ostvarenja jugoslovenskog dokumentarnog filma.

Midhat Mutapčić (1923-1974) umjetničkim radom na filmu bavio se od 1954. godine, uvijek prisutan u filmskoj produkciji na jedan osoben način i uporan u traganju za nekim intimističkim rješenjima koja je apceptirao na filmsku vrpcu, tematski u dubokoj povezanosti za svoje vijeme, njegove dileme i nedoumice. Drugim riječima, bio je svjedok, u najboljem smislu te riječi, vjerodostojno i stvarno vezan za određene događaje i ljude što se dalo osjetiti u njegovim kompleksnim filmskim djelima Kad jesen dođe, Sljeme za tjeme, Čančari, Teferič, Most, Busra, Nada, Novembar Josipa Goričkog, s kojima učestvuje s velikim uspjehom na festivalima od Beograda, Krakova, Venecije do Manhajma, gdje dobija izuzetno značajna priznanja.