Piše: Marinela Domančić
Finski reditelj Aki Kaurismäki bavio se raznim stvarima – raznosio je poštu, obožavao Godarda, bio perač suđa i filmski kritičar prije nego što je, sa starijim bratom Mikom, osnovao produkcijsko-distributersku kuću. Danas su dva vrijedna brata odgovorna za jednu petinu ukupne filmske produkcije u Zemlji hiljadu jezera. Aki Kaurismäki okušao se kao filmotvorac i na engleskom i na francuskom tlu a rado je snimao parodije na različite žanrovske predloške. Čovjek bez prošlosti je ovjenčan kanskim Grand Prixom za najbolji film te priznanjem za Kati Outinen kao najbolju glumicu što je samo po sebi značajna i preporuke. Finci sa ponosom ističu da se radi o najboljem filmu do sada snimljenom na njihovom jeziku.
Čovjek bez prošlosti; režija: Aki Kaurismäki; uloge: Markku Peltola, Kati Outinen, Sakari Kuosmanen, Juhani Niemelä, Kaija Pakarinen; 2002. IMDb rejting: 7.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 98%
Smještena u depresivno okruženje siromašnog predgrađa u kojem žive beskućnici i sirotinja, ova priča, iako počinje strahovitim a potpuno besmislenim prebijanjem glavnog lika i nastavlja se cijelim nizom trauma, zrači toplinom, optimizmom i ljudskošću. Glavni junak, kojega izvanredno interpretira Markku Peltola, nakon premlaćivanja pati od potpune amnezije. Utočište pronalazi kod siromašne, dobrodušne obitelji koja se dirljivo brine za neznanca. Kako se ne sjeća ama baš ničega, pa ni svoga imena, siroti čovjek stalno upada u nove nevolje kojima se ne naslućuje kraj. Vlasnik stamenog i poštenjačkog karaktera, jedinog što zapravo posjeduje, nailazi na predivnu podršku malih, dobrih ljudi koji ga prijateljski bodre i nježnu ljubav Irme (sjajna Kati Outinen).
Likovi su potpuno crno-bijelo profilirani i to identifikaciju gledatelja čini automatskom. Upotreba kamere je majstorska (osobito upečatljiva u trenutku teturanja premlaćenog čovjeka po staničnom holu i toaletu) a zvučna podloga je uspješno iskorištena. Na momente su muzički segmenti predramatični i naporni ali se vješto poigravanje elementima melodrame upravo savršeno uklapa u cjelokupni emotivni naboj ljubavne priče koja se nenametljivo razvija, osobito kada se otkrije neznančev identitet i drama kulminira.
