Piše: Sead Vegara

U svom najnovijem ostvarenju Diego Maradona nagrađivani autor i reditelj Asif Kapadia kroz dokumentarnu prizmu prelama najvažnije trenutke u životu jednog od najvećih nogometaša svih vremena – Diega Armanda Maradone. Kapadia u dva sata i deset minuta dokumentarca Diego Maradona, od ukupno 500 sati neviđenog arhivskog materijala, uspijeva ono što tek rijetki postižu, u nekom normalnom trajanju od 90-tak minuta za filmsku priču, a to je da drži fokus na centralnoj figuri, čija je priča zanimljiva i potrebna da se ispriča.

Uvodi nas Kapadia u priču odmah u startu, hvatajući nas za ruku i povlači prema prelomnom trenutku za argentinskog čarobnjaka s nogometnom loptom, koji, nakon neslavne sezone u Barceloni, dolazi u Italiju i jedini tim koji ga je htio kupiti – Napoli. Kroz cijelo trajanje dokumentarca o Maradoni, Kapadija sa svojevrsno-strahovitom stručnošću koristi arhivski materijal, ne dozvoljavajući da sklizne u “dokumentarističku“ zamku s "glavama koje pričaju" tako da zanatski vješto i, što je još bitnije, s prepoznatljivim autorskim pečatom pripovijeda priču.

Jedan Diego i jedini Maradona

Dokumentarac Diego Maradona je, ustvari, priča o jednom Diegu i jedinom Maradoni. Jer, kako u jednom momentu, a koji će ponoviti i nekoliko puta kroz trajanje filma, Diegov lični trener kaže: "Postojale su dvije strane ličnosti popularnog nogometaša: prva - Diego – koji je bio pitom, pažljiv, prijazan, pametan i skroman mladić; i druga – Maradona – nesputani, nedodirljivi, napuhani, namćorasti i prepotentni čovjek", koji će biti vezivan za skandale, povezivan s italijanskom mafijom, uživalac kokaina i društva "lakih dama"...

Maradona će s Napolijem od 1984. do 1991. godine osvojiti dvije titule italijanske Serie A – dva Scudetta, te s argentinskim nacionalnim timom titulu prvaka svijeta 1986. godine na šampionatu u Meksiku (kao poseban detalj izdvojena je utakmica Engleska – Argentina i sporna situacija s Maradoninim golom postignutim rukom).

Godine 1990. na Svjetskom prvenstvu u Italiji Argentina je porazila domaćina u polufinalu, da bi u finalu izgubila od Njemačke. Upravo je ta pobjeda protiv Italije bila razlog da Maradona u Napoliju i širom "Čizme" izgubi povlašteni status, pogotovo u Napulju.

Plač i jadikovanje o teškoj sudbini

Ne štedi Kapadija Maradonu ni u kom slučaju, isto što nije štedio ni Diega, sve do momenta kada Maradona u potpunosti preuzme priču i skrene u "tmurne vode". U prve dvije trećine filma staloženim, ali ipak hvalospjevima pripovijeda o nogometašu čija je jedina želja bila "da kupi i obezbijedi stan za svoje četiri sestre, oca i majku", da bi polaganim ritmom izbacivao Maradonin "prljavi veš" u javnost.

Nakon Svjetskog prvenstva 1990. godine Kapadija pravi veliku elipsu i u 2013. godini vidimo Maradonu kako, poput Elvisa Presleyja pred smrt udebljanog do neprepozantljivosti, otvara dušu pred TV kamerama, plačući i jadikujući o svojoj sudbini.

U dokumentarcu Amy, o prerano preminuloj pjevačici Amy Winehouse, za koji je Kapadia dobio Oscara za najbolje dokumentarno ostvarenje 2016. godine, reditelj, uz nikad viđeni arhivski materijal i ustupljene porodične snimke, pripovijeda potresnu priču o djevojci koja nikad nije htjela biti slavna, već samo da bude jazz pjevačica. Kapadia priči pristupa prvobitno kroz porodične snimke Amy kao tinejdžerke, koja voli ljenčariti, piti, uzimati marihuanu, ali i svirati, pjevati i komponirati pjesme.

S napunjenih 18 ući će u studio, stvoriti album prvijenac Frank, čija sadržina su prvenstveno njene autorske kompozicije, nastale ili u solo aranžmanu ili uz pomoć drugog autora, te napraviti pravi bum na muzičkoj sceni kao potpuni autor, za razliku od dotadašnjih muzičarki, koje su na prvom albumu obrađivale jazz standarde ili pjevale pjesme napisane za njih.

Novo, osvježavajuće i - tragično

Amy Winehouse bila je nešto sasvim novo, osvježavajuće, obaćavajuće i pomalo zastrašujuće na muzičkoj sceni, kojom su dominirali bezlični muzičari, grupe i pjevači/ce, jer je u svoje pjesme u potpunosti unosila sebe, žrtvujući unutrašnju liriku, što je, opet, ono što je potrebno da postane dobra performerka i što ju je definitivno obilježilo.

Nastajanje albuma, kao početak vrtoglavnog uspjeha Amy, Kapadia predstavlja u vrlo opuštenom kinematografskom izrazu, skicirajući one dijelove koji trebaju ostati takvi i naglašavajući one kojima treba posvetiti više pažnje.

Sagovornici u filmu su Amyjini bliski prijatelji, porodica, poznanici, kao i dugogodišnja ljubav i opsesija Blake Fielder, u početku momak, pa bivši, i onda suprug, koji je inspirirao njen drugi album Back to Black, čovjek koji je odveo na stazu samouništenja, upoznavajući je s teškim i opasnim drogama, pored onoga što ju je već do tada uništavalo – alkohol i bulimija.

Sve češći ispadi, problemi, paparazzi, koji je prate na svakom koraku, turneje po Americi i Evropi, na kojima se nije trijeznila, s čašom na pozornici, pokušaji trežnjenja i rehabilitacije (kao proizvod toga nastala je njena čuvena pjesma "Rehab"), sve to se činilo i vodilo je do neslavnog kraja. Malo svjetla u tom mračnom tunela zasjalo je sa saradnjom s jednim i jedinim Tonyjem Benettom, jazz ikonom, njenim velikim uzorom.

Jedan od najvećih u Formuli 1

Kapadia tu suptilno povezuje kadrove sa sesija u Abbey studiju Tonyja i Amy, koja je izvan sebe i naprosto ne može vjerovati s kim treba snimiti duet. Sam Tony je inicirao tu saradnju, očaran njenim glasom i načinom na koji izvodi svoje pjesme, te je to bio tek tračak nade za još jedan oporavak.

Nažalost, Amy će preminuti od trovanja alkoholom 23. jula 2011. u 27. godini. Gorak kraj Kapadia čini sentimentalnim taman toliko da vam izmami suzu u oku.

Ostvarenje kojim je Kapadia počeo svoj dokumentarni triptih jeste Senna iz 2010. godine, kojim je dokumentirao i za buduća pokoljenja sačuvao i uobličio priču o jednom od najvažnijih i najvećih vozača Formule1 – Brazilcu Ayrtonu Senni.

Kapadia je sa Sennom, što će uraditi i kasnije s Amy, odlučio na filmsku traku zabilježiti život osobe koja je za tako malo postigla toliko toga i završila život tragično. Priču o Ayrtonu Senni Kapadia počinje i pripovijeda od njegovih samih početaka, kao go-cart vozača, koji će doći u Evropu sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, početi voziti Formulu 1 za opskurni tim, da bi se prebacio u Lotus, a kasnije i za tim McLarena, u kojem će "bitku voditi" s timskim kolegom – Francuzom Alainom Prostom.

Kako Senna bude napredovao i osvajao prva mjesta, jedno za drugim, i Svjetske kupove (čak tri titule), rivalstvo s Prostom, koji će u određeno vrijeme promijenti tim, rasti će sve više i više.

Veoma lično i s autorskim otklonom

Na trkaćoj pisti i u bolidu Ayrton je bio fokusiran i svim svojim snagama skoncentriran na pobjedu, dok je u svakodnevnm životu bio iznimno skroman i stidljiv čovjek, čiji čitav uspjeh i slava nisu utjecali loše na njega. Bio je pobožan i u svom rodnom Brazilu bio je poput sveca, ponosa nacije; mnogo je poklanjao novac, brinuo se za djecu i napravio Fondaciju za pomoć mladima, dok je u ostatku svjeta bio poznat kao najbolji vozač Formule 1.

Sennin život će okončati u maju 1994. godine, na utrci u Imoli, gdje će slupati bolid zadobivši povrede glave i mozga. Imao je svega 34 godine.

Asif Kapadia, prije nego će krenuti u realizaciju ovog dokumentarca, uopće nije mnogo toga znao o samom Ayrtonu Senni, što će i presuditi i učiniti ga savršenim za reditelja filma. Već s ovim filmom Kapadia stavlja do znanja da se na njega može računati kao na ozbiljnog dokumnetaristu, čija dokumentaristička prizma prelama potankosti protagoniste na najbolji i najpravilniji način: veoma lično i s autorskim otklonom.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans