Piše: Sanita Bajramović
Jeanne Moreau, višestruko nagrađivana francuska diva, jedna od najvećih glumica koje je Evropa imala, napustila nas je 31. jula 2017. u 89. godini. Femme fatale ponikla na pozorišnim daskama, kasnije neraskidivo povezana s francuskim Novim valom, ostavila je neizbrisiv trag u historiji svjetskog filma, što su joj bili spremni priznati i oni najveći, poput Orsona Wellesa koji ju je nakon četiri zajednička filma častio epitetom "najveće svjetske glumice" dok ju je Roger Ebert 70-ih nazvao "najvećom svjetskom glumicom u posljednjih 20 godina".
Rodila se 1928. u Parizu; majka joj je bila engleska plesačica koja se nakon razvoda sa Jeannenim ocem vraća u domovinu odvodeći mlađu kći, a stariju Jeanne prepuštajući odgoju Pariškog konzervatorija dramskih umjetnosti koji je pohađala nakon prestanka redovnog školovanja u 16. godini. Pozorišni debi Jeanne je imala 1947. a vremenom će postati jedna od vodećih glumica Comedie-Fransaise. Nakon što je postala zvijezda, malo ko će se sjećati činjenice da je bila jedna od samo nekoliko svjetskih diva koje su glumačko umijeće i trening mukotrpno stjecali unutar jedne od najslavnijih pozorišnih trupa čiji repertoar obuhvata najteže uloge, od antike do moderne.
Tek će krajem 50-ih početi prihvatati manje filmske uloge da bi prvi veliki uspjeh i aklamativne kritike pokupila 1958. za ulogu u Malleovom remek-djelu Liftu za gubilište i godinu dana kasnije u kontroverznim Ljubavnicima istoga režisera. Slijedi njen najpoznatiji film koji joj donosi internacionalni ugled, Truffautov Jules i Jim u kojem je sa magnetskom harizmom iznijela tragično-komičnu rolu prevrtljive Catherine. Kritičarka Ginette Vincindeau definirala je Jeanneinu pojavu i način glume riječima: „Lijepa, ali na neki prirodan način, seksi ali i intelektualna u isto vrijeme; neka vrsta cerebralne seksualnosti - to je znak žene Novog vala". Nakon Jules i Jim Moreau započinje blistavi niz saradnji s najzvučnijim imenima tadašnjeg evropskog i američkog filma. S Antonionijem snima Noć, s Wellesom Proces i Ponoćna zvona, s Bunuelom Dnevnik jedne sobarice, s Kazanom Posljednjeg tajkuna, a s Fassbinderom Querelle. Od ostalih saradnji značajna je ona s Peterom Brookom, kultnim teatarskim rediteljem koji 1960. po literarnom predlošku Marguerite Duras režira Moderato cantabile koji Moreau donosi Zlatnu palmu za najbolju glumicu.
Godine 1977. udaje se za već tada glasovitog američkog reditelja Williama Friedkina koga je upoznala četiri godine ranije dok je on u Francuskoj tražio lokacije za snimanje svoje Francuske veze. Brak nije potrajao, a Jeanne se referirala na njega kao izuzetno iskustvo, ekstremno bolno i nasilno za koje joj je drago da je završilo. Nakon povratka u Evropu vratila se teatru, radu na BBC-u, s Wendersom snimila Nebo iznad Berlina a stigla se pojaviti i 1990. u Bessonovoj Nikiti, u posljednjoj značajnijoj ulozi (nezaboravna je scena šminkanja mlade Nikite i savjeta koji joj daje pred polazak na ubilačku misiju "da uvijek prvo bude ljudsko biće a tek onda žena").
Samo je nekoliko glumica moglo parirati Moreau u bogatoj dugovječnosti karijere kao i privlačnosti koja ju je obavijala poput anđeoske aure.
Ljudi - osobito žene - toliko brinu o starenju. Ali ja vam kažem, izgledat ćete mlađe ako ne brinete o tome. Zato što se iza ljepote, spola, flerta, površine, nalazi ljudsko biće. A ono će se pojaviti, rekla je Moreau kad je bila u svojim 70-ima.
Svojom ljepotom i blistavom osobnošću, izuzetnim talentom i energijom, Jeanne Moreau je brisala granice između umjetnosti i života, čineći svoje filmove, kako je sama govorila „životom samima po sebi”.
