Piše: Mirza Skenderagić

“Ne postoje više reditelji kao što je bio Miloš Forman“, rekao je reditelj Emir Kusturica za medije iz Srbije, nakon smrti svoga bivšeg profesora, mentora koji ga je uveo u svijet filma, te kolege koji mu je dodijelio Zlatnu palmu u Cannesu 1985. godine. I zaista, sve je manje filmskih autora koji uspijevaju da ukrote život onako kao što je to znao Forman, ispreplićući i sjedinjujući njegovu tragičnost i komičnost, jednako neprimjetno, uvjerljivo i detaljno kao i sama sudbina.

“Za film sam se počeo zanimati kad sam imao oko 13 godina… U to vrijeme sanjao sam da se oženim glavnim glumicama iz filmova koje sam gledao. Zamišljao sam da su Rita Hayworth i Michèle Morgan udate za reditelje filmova u kojima su glumile”, izjavio je svojevremeno Forman dodajući kako, ipak, nikada nije uspio u tome, jer su ga glumice redovno ostavljale zbog kolega glumaca.

Rođen 1932. godine u Čehoslovačkoj, ostao je veoma rano siroče kada su njegovi roditelji stradali u dva različita koncentraciona logora u Auschwitzu tokom Drugog svjetskog rata te su snovi bili sve što mu je preostalo. I film, u kojem je uprkos životnoj tragediji, tragao za komičnom stranom svijeta i podsmjehivao se čovjekovom prokletstvu i svakodnevnim glupostima koje on čini tragajući za svojim konačnim ostvarenjem.

Hvala za češki humor

“Humor nije samo meni bio važan, on je važan za ovaj narod stoljećima, da preživi”, govorio je Forman, a njegovi filmovi su potkrijepljivali njegove riječi.

Dakle, još od dramedija Crni Petar (1964), Ljubavi jedne plavuše (1965) i Gori, moja gospođice! (1967), preko filmskog remek-djela apsurda Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975), antiratnog mjuzikla Kosa (1979) i jednog od najupečatljivih filmova o umjetniku Amadeus (1984), pa sve do biografskih ostvarenja Narod protiv Larryja Flinta (1996) i Čovjek na mjesecu (1999), Forman je spajao suze i smijeh te tragao za izgubljenom čovjekovom dušom i smislom njenog utjelovljenja na ovome svijetu, uslovljenog raznoraznim političkim i društvenim sistemima. S filmom Crni Petar, ovaj reditelj, zapravo, pokreće čehoslovački “novi talas” te filmskome svijetu prezentuje češki humor, i to u njegovom izvornom obliku. Riječ je o humoru koji je istovremeno suptilan i urnebesan, a koji nije sam sebi svrha već nastaje usputno sa životom i šeprtljavom, naivnom i besmislenom potragom mladog čovjeka za svojim mjestom u svijetu. To je najjasnije prezentovano u čuvenoj sceni žurke prozvanoj “Ahoooj!”, u kojoj se ova riječ za pozdrav (Zdravo!) među tinejdžerima koristi kao poziv na sukob i u kojoj mladi muškarci čine sve da osvoje ili zadrže djevojke pored sebe, ali ne znaju kako. Snimljena u stilu cinéma vérité, s voajarističkom i lebdećom kamerom, glumcima naturščicima te improviziranim dijalogom, ona predstavlja sukus cjelokupnog filma koji odlučno pridružuje češku kinematografiju novim evrospkim tokovima, a Formana velikanima poput Truffauta i Godarda.

Simbolični prikaz generacijskog jaza, suptilnu kritiku tadašnjeg češkog društva te prezentovanje krajnje neveselih životnih situacija u komičnom tonu, ovaj Čeh je nastavio i u ostvarenju Ljubavi jedne plavuše, čiji je vrhunac također ostvaren u sceni zabave, u kojoj sada žene traže svoje izabranike. Forman komičnost ponovno ostvaruje uz pomoć nespretnosti i nelagodnosti te smještanjem krajnje rastresenih likova u dramatičnu i okrutnu stvarnost. Dok je u Crnom Petru odmak od svakodnevne rutine, uslovljene političkim, društvenim i tradicionalnim pravilima, predstavljen u liku mladog trgovačkog pomoćnika Petra koji odbija slijediti ustaljeni red, u Plavuši njega donosi zaljubljenost djevojke Andule, koja će učiniti sve da zadrži klavijaturistu Mildu, kojeg smatra “ljubavlju svoga života”. U komediji apsurda Gori, moja gospođice! o amaterskom izboru za miss koji priređuju vatrogasci tokom kojeg zatim izbija požar, sofisticirani humor Forman pretvara u groteskan i urnebesan te “prisiljavanjem” na smijeh, kreira alegoriju na čehoslovačko komunističko društvo u kojem se debeljuškaste provincijalke takmiče u izboru najljepših, a vatrogasci žeđ gase pivom, dok oko njih bukti prava vatra, te ismijava vječnost ljudske gluposti jednake u svakom političkom sistemu.

Hvala za drugačiju Ameriku i vječni “Let”

“Izlazim iz taksija i shvatam da sam u jedinom gradu koji izgleda bolje u stvarnosti nego na razglednicama, New Yorku”, rekao je jednom jedan Čeh prilikom dolaska u Ameriku.

Naravno, njegovo ime je Miloš Forman, koji je nakon sovjetske invazije Čehoslovačke 1968. godine morao napustiti svoju rodnu zemlju, a spas pronalazi u Americi, “mjestu snova i beskrajnih mogućnosti”. Drugačiji prikaz Amerike, Forman nagovještava već u Svlačenju (1971) koje zajedno sa fizičkim, donosi i ono metaforičko svlačenje oslobođeno od idealiziranog američkog sna kojemu kapitalističko društvo stremi. U ovoj apsurdnoj komediji o priči o djevojci Jeannie koja bježi od kuće, reditelj sjedinjuje slapstick komediju i društvenu satiru, odnosno evropski egzistencijalizam i američki idealizam te kreira ostvarenje o slobodi pojedinca, a raspadu tradicionalne porodice te tada u Americi apsolutno ignorisanom generacijskom jazu.

“Mislim da svi na neki način sanjaju o snimanju filma u Hollywoodu”, rekao je potom Forman.

Dok je tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan širom zemlje zatvarao psihijatrijske bolnice pokušavajući zadržati osjećanje prividne “normalnosti”, Forman snima ostvarenje o normalnima u ludnici, a luđacima napolju, vječni Let iznad kukavičjeg gnijezda. Iako je, dakle, ovaj film snimljen daleke 1975. godine, njegov prikaz ludnice kao metafore za cjelokupni otuđeni i totalitaristički svijet, nije bio nikada aktuelniji i istinitiji nego sada, 2018. godine. Jer, dok cijeli svijet obrasta u ludilo, nekolicina “dobrovoljnih pacijenata” je i dalje zatvorena unutar visokih kamenih zidova uz stalni nadzor “normalnih” i sa snovima o društvu bez duhovnih i psiholoških barijera.

McMurphy kao utjelovljenje američke vulgarne i neobuzdane demokratije protiv sestre Fletcher koja opet simbolizira komunistički način upravljanja, poslužit će kao prikaz vječite borbe pojedinca protiv autoritarnog društva, ali i prosvjedočiti o konačnom trijumfu ljudskog duha. Svoju prvu “američku fazu”, Miloš Forman će završiti sa antiratnim mjuziklom Kosa zasnovanom na istoimenom teatarskom predlošku, u kojem dokumentarističkom stilu dodaje elemente mjuzikla te tako realistični prikaz Amerike uzdiže do poetskog, dok sa posljednjom scenom u filmu u kojoj Berger umjesto Claude greškom ulazi u avion za Vijetnam, još jednom utvrđuje čovjekovu nemoć naspram apsurdnosti vlastite sudbine, ali i njegovu podređenost historijskim, društvenim i političkim okolnostima. Kao kontrast tragičnom kraju, umjesto humora, Forman nudi muziku kao najvrijedniji historijski dokument jednog vremena (1960-e ) i mjesta (hippy Amerika), ali i kao primjer čovjekove pobune protiv nametnuth političkih te društvenih odluka, tj. rata (Vijetnamskog). Uprkos smrti, “let the sunshine in”.

Hvala za “Amadeusa” i genijalno kikotanje

“Oprostite mi, Vaše Veličanstvo. Ja sam vulgaran čovjek! Ali uvjeravam vas, moja muzika nije”, kaže lik Wolfganga Amadeusa Mozarta u filmu Amadeus.

Upravo ova replika predočava centralnu ideju Formanovog posljednjeg velikog remek-djela, onu o razdvajanju čovjeka od njegovog umjetničkog djela, jer ljudsko biće nije i nikada neće biti savršeno, dok istinska umjetnost nema rok trajanja. Ona je vječna i nikada neće biti sahranjena u običnoj rupi u zemlji, posuta krečom i zaboravljena, kao što je to bio slučaj sa tijelom Wolfganga Amadeusa Mozarta. Kao i svaki čovjek na ovome svijetu, Miloš Forman je također stigao do kraja svoga ovozemaljskog životnog vijeka, ali je iza sebe ostavio filmska djela koja će nas vječno nasmijavati, ali i podsjećati na čovjekovu tragičnost datu u nasljedstvo sa rođenjem.

Hvala na tome. Hvala za upoznavanje sa dobrim, starim češkim humorom, hvala za “svlačenje” Amerike, hvala za nikada okončani čovjekov “let” iznad našeg kukavičjeg svijeta, hvala za genijalno Mozartovo kikotanje, hvala za Petra, Andulu, Jeannie, McMurphyja, Bergera, Amadeusa, Kaufmana, hvala za Poglavičin bijeg u slobodu, hvala za posljednju scenu Kose.

Hvala za sav smijeh i sve suze!