Piše: Sead Vegara

U CGI animiranom filmu Ratatouille, digitalnih lutkara iz Pixara, postoji gotovo savršen opis pozicije kritičara:

 „Rad kritičara je u toliko mnogo načina lagan. Rizikujemo veoma malo, a opet uživamo biti u poziciji da procjenjujemo tuđi rad. Toliko smo ponosni na negativnu kritiku, koju je istina zabavno pisati, a i čitati. Ali, gorka istina koju svi mi kritičari moramo prihvatiti jeste da je u velikoj shemi stvari prosječni dio 'smeća' vjerovatno značajniji od onoga kako ga naša kritika predstavlja. Ali, postoje vremena kada kritičar istinski riskira u pronalasku i odbrani nečega novog.“

Sada, biti u poziciji da kao kritičar i recenzent pratite recentnu kino-ponudu, uglavnom svedenu na holivudske blockbustere i poneko autorsko ostvarenje iz tvornice snova, nalazite se pomalo u (ne)zgodnoj situaciji. Želite, imate najbolju namjeru, da posavjetujete publiku  šta da zaista odu pogledati u kinu, a šta da izbjegnu. Tako da gotovo uvijek birate da pišete o filmovima koje je vrijedno vidjeti na velikom platnu, koji su, poslužimo se tim atributom – dobri, a ne one koji po vašem mišljenju nisu vrijedni vremena provedenom u mraku kino-dvorane. Logično, želja vam je da u kinu pogledate nešto što ne možete baš doživjeti na vlastitom TV aparatu, ma kakav sistem slike i zvuka imali. Za kućno kino ćete ostaviti one (turobne) drame, (ili) trilere, dok ćete pohrliti u kino da vidite najnoviju komediju, ili kakav akcioni/sf/fantasy spektakl.

Bitka za Midway; režija: Roland Emmerich; uloge: Ed Skrein, Luke Evans, Patrick Wilson, Woody Harrelson, Aaron Eckhart; 2019.

Stvar je u tome da vaš omiljeni kinematografski ovisnik ima otkolon u pisanju negativne kritike, jer i sam se vodi navedenim uvodom “pozicije kritičara“. Ali, kada jednostavno nemate druge opcije nego pisati negativnu kritiku onda se jednostavno vrijedi i dobro zabaviti. Nekima ipak neće biti po volji, ali najnovije patriotsko-propagandno smeće iz holivudske tvornice snova jeste film Midway (Bitka za Midway) u režiji “majstora katastrofe“ i čovjeka koji je na filmskom platnu srušio Bijelu kuću najviše puta, naturalizovanog Amerikanca njemačkih korijena Rolanada Emmericha (Dan nezavisnosti, 1996). Nakon što nam je također “majstor“, samo sada “suptilnosti“, Michael Bay, Ljeta Gospodnjeg 2001. godine servirao beternu ljubavnu priču (ljubavni trougao) u srcu najvećeg američkog vojnog poraza u Drugom svjetskom ratu, onom kojim su i sami pristupili bojišnici, napadu na Pearl Harbour u istoimenom filmu, sada 18 godina poslije Emmerich ponovno uprizorava kiks američkih vojnih obavještajaca u scenama koje po trajanju zauzimaju minorno u odnosu na ono što nosi naslov filma – a to je Bitka za Midway.

Ako je “vaša šoljica čaja“ gledanje filma (koji traje dva sata i 18 minuta) u kojem je sve podređeno prikazivanju “pirotehničkih“ CGI efekata, gdje promatrate (ne)inspirativne borbe na nebu između američkih i japanskih aviona potpomognute sa i iz mora, krstarica i podmornica, bićete zadovoljni samo djelimično. Čak se i na trailerima za Midway mogao uočiti prefabrikovani CGI, ali i to bi se moglo podnijeti da je film pričom i scenarijem (malo) odmakao od trećerazrednih američkih ratnih B-filmova snimanih nakon Drugog svjetskog rata. Čak ima i možda najzanimljiviji detalj u filmu, a taj je uprizorenje jednog od najvećih američkih reditelja Johna Forda (Geoffrey Blake) koji je došao u vojnu bazu na Midwayju da snimi par kadrova za ratni propagandni film, i zamalo izgubio glavu.

Scenarij koji potpisuje debitant Wes Tooke nadasve odiše američkim patriotizmom i likovima koji su tek skice (na kutijici šibica), “taksativnom naracijom“ kojom je film podijeljen na dane prije, za vrijeme i nakon napada, standardnim “crno-bijelo“ – negativci-pozitivci odnosom snaga, replikama i dijalozima koji su na nivou srednjoškolske adaptacije predstave za Dan nezavisnosti... Kada bismo mogli sagledati pozitivne stvari u filmu Bitka za Midway sve bi se svelo na onaj nevjerovatno olakšavajući osjećaj po završetku filma kada možete da ustanete sa sredine reda sredine kino-sale i odete u WC.