Insignificance; režija: Nicolas Roeg; uloge: Gary Busey, Theresa Russell, Tony Curtis; 1985.
Insignificance (Beznačajnost, 1985) je interesantna priča o četiri stranca koji se igrom slučaja ili sudbine nalaze na istom mjestu u isto vrijeme, a koju možete pogledati u Moja TV Flix videoteci.
Jedan hotel u poznatoj njujorškoj ulici služi kao poprište radnje ovog britanskog filma sa američkom pozadinom. To je savršeno mjesto za priču o slučajnim susretima, strancima i kratkim poznanstvima koja ipak ostavljaju dugotrajne utiske. Insignificance započinje sa vinjetom u kojoj se susrećemo za glavnim likovima, čija imena ostaju nepoznata. Umjesto imena, poznajemo ih samo po njihovom zanimanju, što se divno poklapa sa osjećajem anonimnosti kakvu bismo očekivali sa slučajnim susretima na mjestima poput hotela, željezničkih ili autobuskih stanica – mjesta prolaza i pokreta, u kojima niko nema vremena za razmjenu imena.
Četiri lika su, dakako, četiri ikone američke kulture sa polovice 20. vijeka. Kako je jasno od uvodne scene, Glumica je Marilyn Monroe, a Profesor bi i izdaleka trebao biti prepoznatljiv kao fizičar Albert Einstein, dok su Igrač i Senator redom Joe DiMaggio, poznati bejzbol igrač, te zloglasni Joseph McCarty, predvodnik Komiteta za neameričke aktivnosti – strah i trepet Hollywooda za vrijeme progona navodnih komunističkih simpatizera u pedesetim godinama prošlog vijeka.
Izbor takva četiri glavna lika nije slučajan. Moglo bi se reći da svaki od njih predstavlja jedan dio američke kolektivne psihe, ili barem kako bi ista izgledala iz “vrlo britanskog“ gledišta režisera Nicolasa Roega i scenariste Terryja Johnsona. Glumica, odnosno Monroe, očito predstavlja zaluđenost sa seksom. Igrač, to jeste DiMaggio, predstavlja sliku vanjske sigurnosti, ali unutrašnje nesigurnosti. Profesor predstavlja američki intelekt, zatočen (ili omeđen) sukobima drugih aketera američke psihe, ovdje predstavljenih u obliku tri preostala lika. Končno, Senator predstavlja paranoju, onaj vid ličnosti koji potkopava, hotimice ili namjerno, baš ono što želi zaštititi.
Radnja filma je apokrifna, a to se navodi i u prvom kadru filma. Johnson ne navodi imena četiri glavna lika, niti se obazire previše na stvarne okolnosti koje bi ih, hipotetički, mogle okupiti na jednom mjestu u pravom svijetu. Ovaj pristup filmu odriješava ruke po pitanju događaja i ličnosti glavnih likova, budući da ne postoji izričita obveza da likovi budu sasvim zastupljene, sasvim ubjedljive inačice stvarnih osoba. Umjesto toga, likovi ovdje naginju arhetipima – zabavna plavuša, ljubomorni muž, brilijantni ali ekscentrični profesor, te nasilni predstavnik autoriteta.
Premda temeljeni na stvarnim osobama, glavni likovi žive svojim životom u Insignificance, a svoju životnost dobivaju iz izvedbi glumačke postave. Među članovima iste, Theresa Russell dobiva najteženi zadatak - da uhvati zabavnu vanjštinu Monroe, kao i njen unutarnju borbu sa slavom, svijetom filma i neuspješnim vezama. No, Michael Emil kao Profesor ne zaostaje daleko za Russell. Tu je i Tony Curtis, čija izvedba Senatora se može opisati kao kombinacija oportunističnog muljatora i gangstera koji ne mari previše za posljedice ukoliko može postići svoj cilj.
U koju kategoriju svrstati Insignificance? Parodiju? Satiru, ili psihološku dramu? Pa, film je slojevit i dovoljno vješto realiziran da se na njega ne može lako gledati jednodimenzionalno. Lako bi se mogli pronaći argumenti za bilo koju od navedenih kategorija, a u tome je i glavna čar filma.
