Piše: Sead Vegara
Da biste shvatili (sadašnju) logiku blockbustera koji pretenduju da budu nešto više od standardne cjelovečernje zabave, one zabave koja vam je sa streaming servisima poput Netflixa sada na pritisak dugmeta daljinskog upravljača, morate uzeti u razmatranje kompletnu grandioznost cijelog projekta. Danas se filmovi snimaju da budu što veći, raskalašeniji, šareniji, sve, sve... na n-tu. Valjda se holivudski moćnici boje prijetnje Netflixa i sličnih, koji filmove snimaju za bud-zašto, te moraju uložiti ogromne novce u film i (nadati se) da će uloženo biti vraćeno i još zaraditi. Ne mislim ovdje na projekte poput egzistencijalnih drama, oskarovskih pretendenata, već na one prave velike holivudske blockbustere koji na otvaranjima zarađuju basnoslovne svote dolara, obaraju rekorde box officea i utiru stazu za (zar je potrebno reći) potencijalne nastavke i stvaranje franšiza. Jer, tvornica snova, kako se popularno tepa Hollywoodu, sve će učiniti da “koka koja nosi zlatna jaja“ proizvede što veći broj. A kada se koka prestraši ona može dati zlaćano jaje, ono čiji će sjaj sjati samo sekundicu više od onoga što je potrebno da vas zavara i uvjeri da je to pravo zlatno jaje.
Smrtonosne mašine; režija: Christian Rivers; uloge: Hera Hilmar, Robert Sheehan, Hugo Weaving, Jihae, Ronan Raftery, Leila George, Patrick Malahide, Stephen Lang; 2018.
IMDb rejting: 6.9/10
Rotten Tomatoes rejting: 39%
Sada, sve ovo uzimajući u obzir, najnoviji film, naslovljen Mortal Engines (Smrtonosne mašine), iz radionice čarobnjaka sa Novog Zelanda, oskarovca Petera Jacksona (trilogije Lord of the Rings, Hobbit) koji je ovdje u ulozi koscenariste i producenta zajedno sa Fran Walsh i Phillipaom Boyens, upravo je jedan takav proizvod. Zlaćano jaje čiji sjaj sjaji toliko i tako da ste pod utiskom da ste svjedočili rađanju nove franšize. Stvar sa potencijalnim franšizama uvijek je u srazu sa box officeom; ako (prvi) film zaradi, snimaće se i nastavak, i onda još jedan i još jedan... Da li će slučaj sa filmom Mortal Engines biti takav da ćemo doživjeti da vidimo još i tri nastavka, pokazaće... box office.
Riječ je o celuloidnoj adaptaciji prvog iz serije četiri young adult (YA) romana „Smrtonosne mašine“ autora Philipa Reevea. Iako potpisnik ovih redova nije čitao pomenutu literarnu kvadrologiju, ono što se može iščitati iz scenarija trija fantastikus (Jackson-Walsh-Boyens), za prvi film, jeste činjenica da koliko god da su htjeli ostati vijerni predlošku nije opravdanje za klišeizirane situacije i papirnate dijaloge. Nemojte pogrešno shvatiti, film (i u 3D-u) izgleda fantastično i odaje takav utisak – vizuelno, ali taj “slatkiš za oko“, kao i svaki slatkiš nakon dva sata se iscrpi i što je još gore – dodije.
Svojevrsni steamapunk sci-fi Mortal Engines za glavnu junakinju ima Hester Shaw (Hera Hilmar), kojoj se tokom razvijanja radnje filma pridružuje veliki broj likova čija motivacija i karakter nisu baš-baš najjasnije. U prologu filma dato je do znanja da je nakon kataklizmičnog događaja na Zemlji došlo do novog poretka i da se opustošenom zemljom kreću veliki mobilni gradovi, poput Londona, koji “proždiru“ i porobljavaju manje gradove. I baš u uvodnoj sceni dešava se takva jedna situacija gdje veliki London proždire gradić koji pokušava “pobjeći“. Scena kao da je “preslikana“ (i uveličana) iz Millerovog Mad Max: Fury Road. Baš kada se naviknete na likove, Valentine (Hugo Waeving), Tom (Robert Sheehan), reditelj debitant Christian Rivers (sarađivao sa Jacksonom još od filma Bad Taste iz 1987.), uvodi nove, skrećući malo sa radnjom i potrebnim flashbackovima da bi objasnio novonastalu situaciju. Stvar sa grandioznošću kompletnog filma leži i u tome da je tolika upotreba (odličnog), ali opet, prevelika upotreba CGI-ja, za uprizoravanje fantastičnih scena i raznih pogibeljnih situacija, sama sebi svrha, a ne nešto zbog čega ćete poželjeti ponoviti projekciju pokretnih slika zvanih Mortal Engines.
