Piše: Sead Vegara

U 29 godina novijoj historiji Bosna i Hercegovina je po drugi put nominirana za najveće priznanje u svijetu filma, popularnog Oscara, za film Quo Vadis, Aida? Prvi je stigao ne baš tako davne 2002. godine za film Ničija zemlja, dugometražni igrani prvijenac reditelja i scenariste Danisa Tanovića. Taj Oscar je upravo bio prekretnica u domaćoj filmskoj industriji. Bh. kinematografija je tada krenula uzlaznom putanjom, pa iako bh. filmadžije ne snimaju mnogo, za razliku od zapadnih susjeda i istočnih komšija, snimaju kvalitetno, što mogu potvrditi mnogobrojene nagrade; jedan Zlatni i dva Srebrna medvjeda sa Berlinalea, specijalna priznanja za filmove i glumačke performanse…

Dvadeset pet godina nakon Srebreničkog genocida

Mnogi će reći da je sama nominacija za film Quo Vadis, Aida? rediteljice i scenaristice Jasmile Žbanić velika stvar i da je ravno pobjedi, ali Oscar nikad nije bio bliži. Same ocjene na legitimnim filmskim web portalima to potvrđuju; na Rotten Tomatoes ima najveću moguću ocjenu od 100 posto, ali i zastupljenost filma u stranim (američkim) medijima, kroz razne analize, intervjuue s rediteljicom i kino-projekcije gdje to uslovi dozvoljavaju. Film Quo Vadis, Aida? stiže 25 godina nakon Srebreničkog genocida, kojim rediteljica Žbanić prikazuje svu surovost stradanja Srebreničana, kao i nesposobnost snaga Ujedinjenih naroda da zaustave krvoproliće. Od ostalih konkurenata u sekciji Najboljeg međunarodnog filma nalaze se još četiri filma: Another Round (Danska), Better Days (Hong Kong), Collective (Rumunija) i The Man Who Sold His Skin (Tunis), od kojih je pozlaćenom kipiću najbliži danski kandidat.

Najagilniji i nedavno od struke priznat kao najbolji filmski kritičar u Hrvatskoj Marko Njegić govori da mu je iznimno drago i da je to veliki uspjeh za Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju, koja drugu godinu zaredom ima film u oskarovskoj utrci, nakon prošlogodišnje Medene zemlje.

Katastrofa koja se nikada ne smije zaboraviti

“Nominacija je u oba slučaja zaslužena, s obzirom na kvalitetu filmova, ali i njihovu društvenu i duševnu važnost”, kaže Njegić, dodajući da je u ovom smislu Aida u prednosti i nije isključeno da bi na kraju mogla donijeti Bosni i Hercegovini drugog Oscara.

“Mislim da joj samo "Još jedna runda" može pripriječiti put, odnosno da će se izbor svoditi na ‘Thomas Vinterberg ili Jasmila Žbanić'”, zaključuje Njegić.

Filmska kritičarka uglednog Varietyja Jessica Kiang o bh. filmu kandidatu za Oscara navodi da je srebrenički masakr postao predmet intenzivne politizacije, do određene mjere i poricanje genocida, na što moralna jasnoća filma Jasmile Žbanić djeluje poput prijekora.

“Ovo nije historijski revizionizam, ako ništa, Quo Vadis, Aida? radi na nereviziji historije, to je situacija koja se nikada nije trebala dogoditi i ljudska katastrofa koja se nikada ne smije zaboraviti”, mišljenja je Kiang.

Među nominiranim prvi put dvije rediteljice

Pandemija korona virusa je umnogome utjecala na filmsku industriju prošle godine (i dalje utječe) te time i na same odluke američke Akademije da pomjeri datum objave nominacija, filmova koji se mogu uzeti u razmatranje za nagrade te, na kraju, samu dodjelu. Kako je najavio predsjednik Akademije David Rubin, ceremoniji 93. dodjele Oscara prisustvovat će voditelji, nominirane osobe te njihovi gosti, i to na više lokacija.

Ovogodišnji Oscari će ući u historiju i po tome što su među nominiranim dvije rediteljice: Chloe Zhao (Nomadland) i Emerald Fennell (Promising Young Woman), i to u kategorijama Najbolje režije i Najboljeg filma, te u kategorijama adaptiranog i originalnog scenarija, glavne ženske uloge i montaže.

Todd McCarthy, filmski kritičar portala Deadline, za Nomadland rediteljice Zhao kaže da je riječ je o pažljivom, jednostavnom i kontemplativnom uratku, koje ne teži da proizvede i stvori melodramu ili da posebno istakne pojedine elemente u svom narativu, već upravo da predstavi jednu američku subkulturu.

Anne Hornaday iz The Washington Posta piše da, pod rediteljicinom sigurnom rukom, ono što počinje kao svojevrsna “zvučna poema” čudnovatim porivima koji nas tjeraju da živimo život, nabuja u ekstatičnu himnu vezama koje nas vežu.

Dirljiva i intimna priču o porodici iz Koreje

Dennis Harvey iz Varietyja vezano za #MeToo pokret, koji se najviše odnosi na industriju zabave, i to holivudsku tvornicu snova, ističe da su nominacije za film rediteljice Fennell Promising Young Woman došle kao prizvane. Fennellin prvijenac predstavlja priču o osveti djevojke koju su u mladosti iskorištavali i terorizirali muškarci.

“Smišljena kombinacija trilera i crne komedije svakako je pogodna za nagrade, a glavna glumica Carey Mulligan izvrsna”, tvrdi Harvey.

Još od prije pet godina i kampanje #OscarsSoWhite, sada su i afroameričke filmadžije priznate; nominirani su za glavnu mušku i žensku ulogu, Chadwick Boseman (posthumno) i Viola Davis (Ma Rainey’s Black Bottom), kao i za nabolji film Judas and the Black Messiah, produciran i u potpunosti snimljen s afroameričkim umjetnicima.

Apsolutni pobjednik prošlogodišnjeg Sundance Film Festivala, film Minari reditelja Leeja Isaaca Chunga, predstavlja dirljivu i intimnu priču o porodici iz Koreje koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća došla da živi u američkom Arkansasu, te je, shodno prošlogodišnjem velikom iznenađenju (južnokorejskom Parasite koji je odnio četiri Oscara), i Minari nominiran u kategorijama najbolje režije i filma.

‘Na Oscarima je oduvijek bilo politike’

Još jedan filmski krtičar iz Varietyja Peter Debruge za američko-korejski Minari piše da je imao velike koristi od činjenice da je njegov reditelj Chung, čekajući do svojih ranih 40-ih, kada posjeduje zrelost i određenu perspektivu na događaje, pretočio u film svoja sjećanja na vrijeme kada je imao šest godina, kada je njegova baka došla živjeti s njima u SAD.

“Chung pretvara specifičnost svog odgoja u nešto toplo, nježno i univerzalno. Niti jedan film o odrastanju nije toliko duboko ličan i poetičan prikaz djetinjstva kakav je u filmu Minari“, kaže Debruge.

Također, Debruge za film Ma Rainey’s Black Bottom piše da, ma koliko moćan bio nastup Viole Davis, ovo je ipak film Chadwicka Bosemana. Boseman se godinama borio s rakom bez da je iko ištao znao o tome.

“Ima smisla da naše oči trebaju biti uprte u njega, jer je okosnica i duša ovog filma”, zaključuje Debruge.

Marko Njegić govori da mnogi zaboravljaju da je na Oscarima oduvijek bilo politike.

“Ona je sad nekako više medijski/društveno-mrežno popraćena, budući da je i ‘klikabilnija’, to jest izaziva više ‘reakcija’ od umjetnosti, i sve se to da podnijeti dokle god su i kvalitetni filmovi nominirani, a mahom jesu, odnosno dok se slavi i umjetnost, a još uvijek se slavi”, pojašnjava Njegić.

Nemojte se iznenaditi 25. aprila ako…

I ove godine među nominiranim filmovima našli su se oni streaming servisa, poput Netflixa, Amazona i Apple+, što je Njegić prokomentirao da je bilo neizbježno, računajući situaciju s korona virusom unatrag godinu dana i zatvorenim kinima u najvećem dijelu svijeta, koja je striminzima išla u prilog.

“Netflix očekivano vodi, premda su meni osobno precijenjeni mnogi njegovi filmovi koji se ove godine nalaze u utrci za Oscara u ovoj ili onoj kategoriji, počevši od 'Hillbilly Elegy', preko 'Ma Rainey', do, konačno, 'Manka'“, kaže Njegić.

Sama ceremonija dodjele 93. Oscara zakazana je za 25. april i nemojte se iznenaditi kada sa pozornice Dolby Theatrea neki od velikih holivudskih starova pročita: “And the Oscar goes to… Bosnia and Herzegovina… Quo Vadis, Aida?“

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans