Piše: Mirza Skenderagić

Očaravajući makedonski dokumentarac i jedan od filmskih hitova godine, Medena zemlja Tamare Kotevske i Ljube Stefanova, nominovan je za nagradu Oscar u dvije kategorije – za najbolji strani i najbolji dokumentarni film. Medena zemlja je nominovan u obje navedene kategorije, što je apsolutno i očekivano, s obzirom da je riječ o filmu koji je već osvojio tridesetak nagrada na najznačajnijim svjetskim festivalima, uključujući čak tri nagrade Sundance Film Festivala, te koje su, recimo, kritičari New York Timesa i Varietyja uvrstili među deset najbolji filmova 2019. godine. Dakle, makedonski režiserski dvojac je proveo gotovo tri godine snimajući svakodnevnicu jedne turske medarice, posljednje mještanke zabačenog makedonskog planinskog sela.

Medena zemlja; režija: Tamara Kotevska & Ljubomir Stefanov; 2019.

IMDb rejting: 8.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 99%

Njeno ime je Hatidže i ona dane provodi njegujući bolesnu staru majku Nazife i „družeći“ se sa pčelama, obraćajući im se tajnim napjevom i „posuđujući“ od njih med za prodaju i preživljavanje. „Pola meda uzmeš sebi, pola ostaviš pčelama“, kaže Hatidže u filmu, definirajući tako pred kamerama svoje lično, ali i pravilo prirode, koje život u ovome selu kao mikrosvijetu cijele planete Zemlje, čine jednostavnim i savršeno skladnim. Međutim, njen teški, ali mirni i ustaljeni život te dogovor sa prirodom i pčelema, remeti iznenadni prodor vanjskog svijeta unutra, odnosno dolazak novih komšija. Naime, mnogobrojna nomadska i izrazito glasna porodica Sam, predvođena glavom kuće Husseinom, nastanjuje svoju kamp prikolicu pored Hatidžine kamene kolibe i malog improvizovanog dvorišta. Željna kontakta sa ljudima, Hatidže ispočetka prihvata svoje komšije, pogotovo djecu koju sama nikada nije imala, a s kojima se očigledno bolje razumije, nego li sa odraslim članovima ove, duhom nemrine porodice.

Ipak, s vremenom Hussein pokreće svoj „biznis“ sa medom, ali vođen beskonačnom ljudskom poklepom i beskrupuloznom potrebom za dodatnim profitiranjem, narušava harmoniju suživota sa prirodom, koji je Hatidže godinama usješno gradila. Uprkos  Hatidžinoj posvećenoj poduci i upornom upozoravanju da se drži njenog „dogovora“ te da polovicu medaostavlja pčelama,a uslovljen svojim nezasitim prodavačem iz grada i zakonima konzumerizma koje sa on sobom donosi, Hussein svojim vrijednim radilicama ostavlja prazne ramove, te naposlijetku ugrožava ne samo proizvodnju, već i opstanak pčela u ovome mjestu. Hatidže čini sve kako bi zaštitila svoje pčele te ih čak i premješta na drugo, udaljeno mjesto, ali ih Hussein koji u suštini nije primjer zlog čovjeka, već proizvod modernog kapitalističkog društva, i tu pronalazi kako bi nastavio eksploataciju prirode i njenih dobara.

Nakon prve scene, u kojoj Hatidže u panoramskom snimku hoda sivom i isušenom zemljom poput pčele među stijenama, a zatim se i uspinje uz njih, koračajući hrabro njihovim liticama i uskim stazama, gledatelji će pomisliti da je riječ o vizuelno spektakularnom dokumentarcu kakve proizvodi televizijska kuća Nacionalne geografije. Ipak, nakon što kamera nagovijesti Hatidžino izborano, ali opet toliko živopisno lice te prezentuje njen odnos sa pčelama od kojih bez zaštitne opreme posuđuje med i izvlači nekoliko saćeva i nosi ih sa sobom, gledateljima postaje jasno da ne gledaju Nacionalnu geografiju, već autorsku životnu priču sa dušom. Ono što jeste bilo naručeno i zamišljeno kao ekološki dokumentarac o nepoznatim makedonskim predjelima kao što je i selo Bekirlija u središnjoj Makedoniji, koje su nekoć nastanjivali etnički Turci, a u kojem su s dolaskom filmske ekipe ostale još samo Hatidže i Nazife, preraslo je u malo filmsko remek-djelo o vječito neprijateljskom odnosu čovjeka i prirode i o tome kakav bi on zapravo, trebao biti.

Režiserski dvojac Kotevska-Stefanov umjesto suhoparnog etnografskog filma, a sigurno očarani Hatidžom i onim što su zatekli u Bekirliji,  zaokreću svoju kameru u savim drugom smjeru i kreiraju stilizovani promatrački dokumentarac, strukture svojstvenije igranom nego li dokumentarnom filmskom rodu. Dakle, odričući se naracije i reportažnih intervjuisanja, Kotevska i Stefanov, svoj filmski jezik usklađuju sa prirodom. Sa zvukom pčela i bojom meda, sa životom i svim njegovim nepredvidivim tokovima. Tako recimo često „hvataju“ sunčev odsjaj koji cjelokupnu teksturu filma oblikuje u sjajnoj boji i glatkoći meda, zatim koriste Hatidžinu žutu i svijetlu odjeću kako bi je poistovjetili sa pčelama i njihovom fizički sitnom, ali, zapravo, velikom ulogom u očuvanju života na Zemlji. Također, oni izjednačavaju i Hatidžinu pjesmu sa oglašavanjem pčela, dok porodicu Sam i njihovog poslovnog saradnika iz grada, često prikazuju u sivkastom okruženju, pod oblačnim nebom i u prostorima koji zaklanjaju prodor sunčevih zraka.

Postepeno, postaje jasno da režiser i režiserka žele poetizirati Hatidžinu priču i do krajnosti romantizirati njenu životnu sudbinu, odnosno njenu izolovanost prikazati kao apsolutnu, te u tom smislu ukidaju i vlastito autorsko prisustvo. Ipak, iako se filmu „zamjera“ upravo pretjerana nerealna izolovanost i osamljenost glavne junakinje, u ovakvoj dramaturškoj postavci i odabiru ovakve opservacijske forme sa poetiziranjem sadržaja, „skrivanje“ kamere od gledatelja, a Hatidže od ostatka svijeta, se čini kao neophodan režiserski potez. Uprkos tome što će gledatelji s vremenom shvatiti da ih autori filma „lažu“, jer je npr. apsolutno nevjerovatno da Hatidže sama sahrani svoju majku nakon smrti, bez barem liječničke potvrde, u ovome slučaju je potrebno pristati na tu laž. Pokušati osjetiti njenu snažnu simboliku, bez nasilnog razmišljanja o istoj, ne instistirati na dodatnim informacijama o Hatidžinoj rodbini, o razlozima egzodusa stanovništa iz ove kotline, o onima zbog kojih je Hatidže ostala sa svojom majkom.

Prepustiti se ovome intimnom, ali i epskom putovanju koje nas vodi ne samo na početke čovječanstva već i kinematografije i prvog narativnog dokumentarnog filma Nanook sa sjevera (1922) Roberta Flahertyja.

Povjerovati da negdje na kraju svijeta živi majka priroda u tjelesnom obliku, posljednje ljudsko biće na planeti Zemlji.