Piše: Sead Vegara
U godini na izmaku mnogo toga (ni)je išlo na ruku velikim holivudskim filmskim studijima. Prva godina nakon što se pandemija koronavirusa mogla smatrati završenom donijela je više-manje i oporavak kino-tržišta, te pravi pravcati povratak publike u kino-dvorane. Brojke na box officeu su varirale i puno toga se upoređivalo sa onima prije i za vrijeme pandemije. Neka tržišta od kojih Hollywood mnogo zavisi i od kojih mnogo očekuje, poput onoga kineskog, baš i nisu donijela dobre brojke. Uz stroge zdravstvene mjere u Kini i još uvijek aktuelne koronavirus zabrane, holivudski filmovi su bili uskraćeni za dobar dio box office kolača.
Ipak, klasični holivudski blockbusteri su imali zapažena otvaranja na lokalnom tržištu i još više izraženiji pad zarade nakon prvog vikenda u distribuciji, ali pošto je riječ o industriji, iako je film prije svega umjetnost, a tek onda pučka zabava, kvantitet je po običaju zamijenio kvalitet. Godina 2022. bila je godina velikog broja nastavaka, rebootova, mada ne baš tolike raznovrsnosti, standardne superherojske stripovske storije i pojedinih originalnih filmova. Kako nepisano pravilo nalaže, za kraj godine donosimo presjek najatraktivnijih i naslova koji su obilježili još uvijek tekuću godinu.
The Batman: Najrealističniji prikaz Mračnog viteza
Reditelj i scenarista Matt Reeves je zajedno sa koscenaristom Peterom Craigom novog Batmana toliko prizemljio i učinio realnim da se i ono što je prije njega Christopher Nolan uradio sa The Dark Knight trilogijom (2005 – 2012) čini kao površno. Nolan je predstavio do tada najozbiljnijeg i najrealističnijeg Batmana sa tri filma kojima je teško zamjerku naći, a zajedno sa svojim bratom, koscenaristom Jonathanom i saradnikom na priči Davidom S. Goyerom odlučio da istraži i prikaže “ludilo“ koje bi natjeralo bilo koga da odjene plašt i suočava se sa smrću svako veče, te šta bi ustvari trebalo da mu pomogne da prebrodi svoje traume. The Batman nipošto nije ni nalik današnjoj standardnoj matrici superherojskih filmova. Naviknutim na Marvelove ništa-se-ne-vidi-ali-je-sve-brzo-i-šareno stripovske superherojske storije, Reevesov The Batman nas uvlači u priču sa već oformljenim likom i djelom Batmana, koji je postao strah i trepet svih kriminalaca u Gotham Cityju, te je otišao korak dalje i učinio ga najrealističnijim Mračnim vitezom ikada.
Turning Red: CGI animirana priča o djevojčici u pubertetu
Svaki Pixarov CGI animirani film, doduše, sa izuzetkom par naslova (Cars 2, The Good Dinosaur), bio je protkan plemenitom porukom i poukom. Njihov prvi naslov u 2022, Turning Red (Crvena panda) nimalo ne zaostaje u utrci sa njihovim (po)najboljim ostvarenjima (Toy Story 2, The Incredibles, Ratatouille, Inside Out, Soul), te predstavlja prelijepu priču o odrastanju djevojčice Meilin (glas Rosalie Chiang), početkom novog milenija u Torontu. Rediteljica, scenaristica i digitalna lutkaraka Domee Shi, nagrađena Oscarom za kratki, također Pixarov, CGI animirani film Bao, u kojem je znalački demonstrirala svoje sposobnosti stvaranja zaokružene priče u svega nekoliko minuta trajanja, sa Turning Red ne samo da pogađa u istu žicu, već nudi unaprijeđen i vrhunski orkestriran uradak. Odnos majke i kćerke, ali i oca koji će kćerki ponuditi novi pogled na situaciju u kojoj se našla, osnova je i samo srce filma. Piksarovci su u 2022. ponudili još jedno ostvarenje, Lightyear, ali nažalost ispod svih očekivanja.
Top Gun: Maverick – Nastavak koji je nadmašio original
Trideset i šest godina nakon originalnog filma, kojeg je daleke 1986. režirao tada poprilični novajlija u Hollywoodu, sada već pokojni britanski reditelj Tony Scott, nastavak je stigao sa Top Gun: Maverick, ponovno sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, ali i nekim starim/novim licima. Film je zbog pandemije koronavirusa odgađan više puta, a na kraju, mrak kino-dvorane ugledao je na ovogodišnjem 75. Cannes Film Festivalu. U biti, nastavak koji nadmašuje originalni film, Top Gun: Maverick ne samo da je uspio u namjeri da u svakom mogućem segmentu nadvisi original, već to čini sa takvom superiornošću i majstorijom da je jednostavno divota gledati Cruisea i ekipu mladih pilota kako “probijaju zvučni zid“, na tlu i u zraku.
Elvis: Život kralja rock n rolla na filmu
Baz Luhrmann, nakon odsustva od devet godina i posljednjeg uratka The Great Gatsby (Veliki Gatsby, 2013), “zvonio je na velika zvona“ sa biopicom o kralju rock n rolla, velikom Elvisu Presleyju. I to upravo na način servirajući priču o Elvisovom životu kao standardnu stripovsku storiju o porijeklu, čak koristeći animaciju u par segmenata, na pravi stripovski način. Nadasve originalno, ali ono što daje i uspostvalja autentičnost jeste način na koji Luhrmann, zajedno sa još trojicom scenarista, Samom Bromellom, Craigom Pearceom i Jeremyjem Donerom, vodi priču preplićući Elvisve dječačke godine sa onima kada Elvis (Austin Butler) stasava u naočitog mladića spremnog da osvoji muzički svijet, kao bijelac koji ima “afroameričku dušu“, i ne boji se izraziti je na sebi svojstven način. Luhrmannov uradak o Elvisu Presleyju ostaće upisan zlatnim slovima kao jedan od najautentičnijih, ali i najblještavijih muzičkih biopica.
Amanet: “Love Story“ na način naš
Način na koji je bh. scenarista i reditelj Mirza Begović u filmu Amanet ispripovijedao priču smještenu u jedno malo bosansko selo sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća odaje utisak nekih ljepših vremena. Možda nema tu težinu kao Kenovićev film Ovo malo duše, u djalozima, replikama i atmosferi, ipak ima poletnu i dražesnu glumačku igru i simpatičan narativ. Mladi glumci, kao i oni stariji, koji su utjelovili likove, svi do jednog, od naturščika do profesinalaca prelijepo su se uklopili u ansambl i na najbolji mogući način doprinijeli filmu da izgleda i djeluje kao ostvarenje zbog kojeg je vrijedilo otići u kino. Sama činjenica da je film vidjelo preko 30.000 gledalaca govori tome u prilog. Možda se nekome učini i previše jednostavno i priprosto (mada tokom cijelog filma niko ne izgovori niti jednu prostu riječ, sem samog kraja kada se jednom od likova otme psovka), ali upravo ta jednostavnost i jedinstvenost čini Amanet filmom uz koji ćete se opustiti. Jedna stvar koja je od velikog značaja jeste činjenica da je autorski tim iza filma Amanet, od produkcjskog dijela, onih iza kamere, do onog glumačkog, ispred kamere uspio u stvaranju jednog zaokruženog i nadasve pitomog i lijepog djela.
Leto kada sam naučila da letim: Filmski biser
Povratnički film srbijanskog rediteja Radivoja Andrića, Leto kada sam naučila da letim je poput njegova dva prethodna ostvarenja, Munje! (2001) i Kad porastem biću Kengur (2004), protkan zdravim humorom i veoma uvjerljivim glumačkim rolama, posebno dječijih glumaca, Klare Hrvanović i Luke Bajta, dok stariji glumci Olga Odanović, Žarko Laušević i Snježana Sinovčić zaslužuju sva priznanja za svoje performanse. Scenarij je iz istoimene knjige Jasminke Petrović derivirala Ljubica Luković, više nego vjerno adaptirajući roman, dok Andrićeva režija ostavlja takav utisak na vas da nakon što film završi i odjavna špica krene, poželite ponovo pogledati film i oživiti neko svoje sjećanje sa savršenog ljetovanja. Leto kada sam naučila da letim djeluje poput sjajnog muzičkog singla, kojeg nakon što jednom čujete poželite slušati cijeli dan pjevušeći “zaraznu melodiju“ od koje vam se usne razvuku u osmjeh i osjećate se mlado i odraslo odjednom.
Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans
