Najbolji savremeni španski horori (prvi dio)

Najbolji savremeni španski horori (prvi dio)

Priredio: M. S.

Uporedo sa razvijanjem autorskog, artističkog filma, pretežno drame, španska kinematografija je oduvijek posebnu pažnju davala i žanru horora, za koji je svakako posjedovala i veliki talenat i kreativnost. Tako su period savremenog španskog filma, uveliko obilježili horori, a kada je u pitanju ovaj žanr u Španiji, sve je počelo 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća kada su na scenu stupili Vincente Aranda i Narciso Ibáñez Serrador, autori serijala Priče protiv spavanja, španske varijante Zone sumraka. Oni su uporedo sa Luisom Buñuelom, a na jedan sasvim drugačiji način, suprostavljali represivnom Francovom režimu i uspjeli uzdrmati i razbuditi hipnotizirano špansko društvo. Ipak, u narednih skoro pola stoljeća i sa pojavljivanjem Pedra Almodóvara te buđenjem španske artističke komedije, horor žanr u ovoj kinematografiji je skoro nestao. Međutim, devedesetih dolazi do preporoda horora u Španiji, koja postaje mjesto sa najstrašnijim i najoriginalnijim pričama strave u svijetu. Ovo je prvi dio kratkog pregleda najuspješnijih savremenih španskih horor naslova.

  • TEZA (Tesis, 1996), Alejandro Amenábar

Za španski savremeni horor sve je počelo od Alejanda Amenábara i njegovog debitanskog uratka, artističkog horora naslova Teza (Tesis, 1996), s kojim je ovaj filmski autor prekinuo vladavinu Almodóvarovog postmodernističkog modusa i jedne prepoznatljive španske komediografske vrckavosti, te spustio kameru u mračne dubine uma i duše španskog čovjeka. Dakle, film Teza kao mješavina psihološkog horora i trilera i jednog od prvih snuff naslova, prati studenticu Angelu, koja pišući diplomski rad na temu audio-vizualnog nasilja, nailazi na snuff film u kojem se nasilje stvarno izvršava i mrtvi se ne dižu nakon snimanja.

Zašto su smrt i nasilje tako zadivljujući? Je li moralno ispravno prikazivati nasilje u filmovima? Ako jest, postoji li granica? Ovo su pitanja koja Angela postavlja u svom radu. Uskoro otkriva da je film snimljen upravo na njenom fakultetu. Vođena znatiželjom i, nesumnjivo, morbidnom fascinacijom uviđa da bi upravo ona mogla biti slijedeća žrtva. Film je 1996. dobio nagradu Goya za najbolji film, debitantsku glumu (Fele Martínez), scenarij, režiju, montažu i zvuk.

  • SIROTIŠTE (El Orfanato, 2007), Juan Antonio Bayona

Kada je na početku svoje karijere izjavio da mu je Guillermo del Toro rediteljski uzor, bilo je jasno kojim će putem krenuti španski reditelj Juan Antonio Bayona. Ipak, u filmu Sirotište (El Orfanato, 2007) koji je producirao Guillermo del Toro, pokazuje svoju sklonost klasičnom hororu ekspresionizma, što svakako predstavlja i njegovu sličnost sa navadenim filmskim uzorom, ali i jednu neobičnu utemeljnost u stvarnosti i španskoj historiji i tradiciji. El Orfanato je priča o Lauri, ženi koja se u potrazi za boljim sutra, vraća u svoj rodni kraj s željom da otvori sirotište za hendikepiranu djecu. Kada se usele u sirotište u kojem je i sama odrasla kao dijete, za Lauru, njenog muža i sina Simona počinje novo poglavlje u životu. Sve ide kako treba, do trenutka kada Simon počinje komunicirati sa svojim izmišljenim prijateljima koji nose bizarne maske koje nalikuju vrećama za krompir.

Postepeno, imaginarni prijatelji postaju sve veći dio njihovih života, na zabavi prilikom otvorenja Simon nestaje, a jedini trag koji ostaje su dječaci sa vrećam/maskama, sada već ukućani samog sirotišta. Otkrivanje paralelnog svijeta u skrivenoj sobi podruma je za ovu porodicu jedina šansa, a isto filmu dodaje dimenziju misterije i tipa horora čiji je narativ uslovljen prošlošću. Ovaj, prvi film Juana Antonia Bayona, ostvario je fantastičan uspjeh te je nominovan za čak četrnaest Goya nagrada, od kojih je osvojio sedam, a bio je također i izbor Španske filmske akademije za njihovog predstavnika u utrci za nominaciju za Oscara.

  • [REC] (2007), Jaume Balageró

Kroz prizmu kamera Velikog brata i 3D naočala stravičnosti svijeta 21. stoljeća, filmska publika je postala otporna na klasične horore, jednako kao što su vampiri postali imuni na bijeli luk, i tražila se veća doza straha. Najdrastičnije, ali i jedino logično rješenje, bilo je spajanje dokumentarca kao filmskog roda koji je najbliži stvarnosti i dobrog starog žanra horora. Tako je nastao žanrovski hibrid, horor-kvazidokumentarac, jer je poznato da strava može postojati samo kao rekonstrukcija činjenice, a nikako kao sama činjenica. Prvi uspješan primjer ovakvog tipa horora jeste svakako Projekt: Vještica iz Blaira Daniela Myricka i Eduarda Sancheza, a jednake kvalitete i domišljatosti, skoro deceniju poslije je pojavio i drugi projekat: horora kvazi-dokumentarca, a došao je upravo iz Španije.

Riječ je o naslovu  [REC], snimljenom u stilu found-footage kamerom iz ruke i prati novinarsku ekipa na terenu u vatrogasnom domu. Lijepa TV reporterka Ángela Vidal i njen kamerman Pablo obavljaju intervju u domu, kada stigne poziv za uzbunu. Prateći vatrogasce u obližnji stan, filmska ekipa snimi strašne krikove koji dolaze iz komšijskog stana, u kojem živi starica. Ubrzo se i ekipa i vatrogasci nađu zaključani zajedno sa svim stanarima, a vojna policija stavlja ih u karantenu bez mogućnosti izlaska... Jedino što im je preostalo, jeste svjetlo koje dolazi sa upaljenom kamerom. Publika je film nagradila na mnogim festivalima (Fantasporto, Fantasia Film Festival, Amsterdamski festival fantastike, Internacionalni festival fantastike u Bruxellesu), a i toliko godina poslije se nije pojavio novi jednako kvalitetan uradak ovakvog tipa horora, osim možda nastavka [REC] 2, koji je dijelom i nastavak ove priče.

Nastavit će se...

Prethodna
'Variola vera' i 'Zaraza', filmske epidemije 'najavile' korona virus
Sljedeća
Filmska industrija i Hollywood u doba korone