Piše: Sead Vegara
Jedan od velikana filmskog platna i kum sedme umjetnosti, Francis Ford Coppola svoj (vjerovatno) posljednji (veliki) projekat – Megalopolis predstavio je spektakularno na 77. Cannes Film Festivalu u Takmičarskoj selekciji. Malo je reći da su ga kritičari dočekali na nož i da je prošao neslavno. Kino-premijeru film je doživio nedavno, te je i “obična publika“ dala svoju riječ – Megalopolis je propao na box officeu zaradivši na otvaranju svega četiri miliona dolara i ne piše mu se dobro. Riječ je o kulminaciji nekoliko decenija rada Coppole na ovom, zaista, “projektu strasti“, koji svoje korijene ima još u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Čvrsta odbijenica
Meagalopolis je bio u rediteljevoj glavi još od 1979. nakon što je završio Apocalypse Now (Apokalipsa sada), te je još tada pokušavao da sklopi scenarij, skupi novac kako bi finansirao projekat. Svaki put kada je pristupio studijima u vezi sa projektom, dobio bi čvrstu odbijenicu. Naravno, jedva kontrolirana katastrofa u kojoj je Apocalypse Now snimljen nije mu pomogla prije više od četrdeset godina, ali reditelj nije naišao na pozitivne reakcije studija ni u decenijama koje su uslijedile. Film je dosta dugo bio tek vizija u Coppolinoj mašti, budući da reditelj, uprkos svojim ranijim postignućima (The Godfather, 1972, The Conversation, 1974, The Godfather Part II, 1974), nije mogao pronaći partnera voljnog da finansira veliki film o gradnji velegrada. Na koncu, Coppola je odlučio da založi dio svog vinograda i posjeda kako bi mogao snimiti Megalopolis.
Radnju filma možemo opisati kao spoj historijskog rimskog epa i filozofskog lamentiranja o ljudskoj naravi, smješten u New Yorku, zamišljenom u ruhu “Novog Rima“. Vizualno bogat, narativno kompleksan, Megalopolis prati veliki poduhvat gradnje grada nakon katastrofe koju prati društveni raspad. Da biste shvatili koji i kakav “bućkuriš je skuhao“ Coppola sa svojim Megalopolisom dovoljno je da pogledate samo jednu scenu iz njegovog Oscarom nagrađenog Kuma. Toliki talent, tolika posvećenost svakom mogućem detalju jasno se očituje u (svakom) kadru oskarovca, dok Megalopolis također posjeduje glumački talent, doduše potpuno pogrešno potrošen, protraćen, režijski neshvatljiv, produkcijski raskošan, ali na loš i nelijep način, nevjerovatne, neviđene nebuloze, te skrnavljenja filmskog zanata.
Sam svoj producent
Jednostavno, nakon što ste svojih skoro dva i po sata potrošili nepovratno na gledanje Coppolinog “projekta strasti“ pitaćete se zašto vam je to trebalo. Vjerovatno vjera u nekada slavnog reditelja. Coppola, pored scenarija i režije, potpisan je i kao producent filma, a to je mač sa dvije (tri?) oštrice. Upravo je detalj, sam-svoj-producent taj zbog kojeg Coppola od šume nije vidio drvo i dao mašti da se “razleti“ po svim mogućim poljima, ne prežući ni pred čime, niti slušajući glas razuma. U produkciju Megalopolisa utrošeno je 120 miliona dolara, a s obzirom da je platio vlastitim novcem Coppola je mogao da radi šta hoće i kako hoće. Jasne su alegorije na Ameriku kao Rimsko carstvo i New York kao sam Rim, pa je tako i grad iz naslova koji će to postati Novi Rim, a njegove starješine kao preslikane osobe iz Starog Rima: Cesar Catalina (Adam Driver) i Franklyn Cicero (Giancarlo Esposito).
Radnja je postavljena u budućnosti, a ova dva lika su tako poveznica sa stvarnim osobama iz rimske imperije, koje je Coppola iskoristio za postavku priče prema kojoj je Cesar Catalina arhitekta koji je otkrio “megalom“ – savršeni materijal za gradnju onoga što on smatra budućim Megalopolisom, a Franklyn Cicero gradonačelnik koji je na vlasti u gradu i u sukobu sa Catalinom. Glumci u filmu su sama holivudska krema: Driver, Esposito, John Voight, Aubey Plaza, Nathalie Emmanuel, Shia LeBeuof, Laurence Fishburne, Dustin Hoffman... vođeni nesigurnom rediteljskom rukom, te jednostavno koliko god prostora imali ne mogu da nađu pravi izražaj.
Žrtvovan umjetnički integritet
Vjerovatno ne postoji opravdan razlog zbog kojeg je Coppola žrtvovao sav svoj umjetnički integritet kako bi snimio ovako užasan film, osim mogućeg detalja da je to u njegovoj glavi bilo sve na svom mjestu i funkcionisalo kao dobro uštiman sat. Prosto je nevjerovatno kako sve u Megalopolisu izgleda kao da je plod nečije, slobodno se može reći perverzne mašte, te da je protkano tako lošim izgledom i bljutavim ukusom. Opet, čijenica je da je reditelj tokom svoje karijere gotovo uvijek morao da pronalazi načine kako bi snimao filmske priče koje on smatra vrijednim, a uz to bi nailazio na otpor studija.
Koliko li je samo Coppola morao da se bori sa studijem Paramount Pictures za koji je snimio Kuma; bio je konstantno pod paskom producenata koji su ga htjeli zamijeniti, koliko li se samo borio za glumce, za tada mladog i relativno nepoznatog Ala Pacina i za studio problematičnog Marlona Branda... te je na kraju ipak uspio da snimi jedan od najboljih filmova svih vremena. Već pomenuta katastrofa sa snimanja Apokalipse sada, ipak nije uspjela da osujeti kasniji status remek-djela ratnog epa o vijetnamskom ratu. Rad na Apocalypse Now Coppolu je doveo gotovo do bankrota, jer je vlastitim sredstvima finansirao projekat, ali je zato pobrao sve lovorike kritičara, Zlatnu plamu u Canesu i Oscara za najbolju fotografiju za Vittoria Storara.
Tu bi se sada mogla povući paralela sa novim filmom: Coppola je ponovno uložio svoja sredstva kako bi snimio film, prikazan na Cannes Film Festivalu, doduše sa negativnim kritikama i više nego propast na box officeu. Ali, ono što je Apokalipsa sada posjedovala (i dan-danas ima) jeste nevjerovatan mesmerizujući momenat koji vas tjera da se filmu vraćate iz godine u godinu obnavljajući gradivo, dok je situacija sa Megalopolisom takva da niti pod kakvim uslovima ne želite reprizirati gledanje. Možda, jedino iz pukog interesa, pomalo i mazohizma, kako biste se uvjerili koliko je Megalopolis zaista loše ostvarenje.
Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans
