Piše: Maja Abadžija

Altered Carbon (Digitalni ugljenik, 2018) najnoviji je Netflixov pokušaj da uspješno zaplovi žanrovskim morima. Producenti nisu bili pretjerano sretne ruke kada je u pitanju naučna fantastika: obožavani i nostalgični Stranger Things nije ponovio uspjeh prve sezone, Sense8 je ostao uglavnom neshvaćen, kao i The OA, koji se i pored izuzetno originalne ideje ispostavio suviše začudan da bi uzbudio šire slojeve publike. Uz međuvjezdanu priču o preživljavanju, Lost in Space, koji će premijeru imati u aprilu, netom završeni Digitalni ugljenik označio je kretanje prema sigurnijim sci-fi vodama, u pravcu u posljednje vrijeme vrlo popularnog cyber punka, a nastao je prema tekstualnom predlošku romana Richarda K. Morgana iz 2002. godine. Inače, april će biti mjesec prepun poslastica za fanove sci-fi i distopijske televizije: vraćaju nam se voljeni Westworld, do zamora citirani The Handmaid’s Tale i odlični, iako ponešto zanemareni The Expanse.

Selidba duše

Nova serija je dobila težak zadatak da sustigne i nadmaši sve ove prilično respektabilne naslove i činilo se da joj romaneskni predložak nudi sve: neo(n) noir distopijski krajolik, sve sa megalomanskim urbanim strukturama osvijetljenim u milijardu boja, melanholično-zamišljenog glavnog junaka nejasne prošlosti, siže zapleten i dinamičan, sa puno obrata. Međutim, najambiciozniji za prikazati i ispričati bio je naučni novum serijala: revolucionarna i beskrajno skupa tehnologija koja omogućava proizvodnju sintetičkih tijela, “košuljica” (u originalu, sleeve) i “selidbu duše”, odnosno upload ljudske svijesti u nešto što se zove “spremnik” (eng. stack), dostupna uglavnom samo bogatašima, koji su u posljednjih 350 godina postali još bogatiji, čineći time ostatak svjetova koje su ljudi u međuvremenu naselili - siromašnijim, te stariji, pretvorivši se u tzv. metove (skraćeno od metuzalem) i prešavši maltene u novu, nedodirljivu kastu.

Priča prati Takeshija Kovacza (Joel Kinnaman), bivšeg najamnog vojnika i revolucionara kojem je data nova “košuljica” kako bi pomogao pri rješavanju zagonetnog ubistva jednog od pripadnika nezamislivo bogate elite, Laurensa Bancrofta. Kovacz je ne samo pripadnik bivših elitnih jedinica Protektorata, multiplanetarne i represivne državne strukture, nego i tzv. poslanik (eng. envoy) - gerilski borac revolucionarne grupe koja je, dvjesta godina ranije, izgubila rat za uništenje spomenute tehnologije digitalne svijesti. Vraćen sa “leda”, nekadašnji revolucionarni borac mora sa raščinjavanjem misterije ubistva bogatog nalogodavca ponovno otkriti i sebe, preživjeti ponovo vlastitu smrt i sastaviti traumatične uspomene sa novim tijelom - on je donekle tipičan cyberpunk junak koji mora posebnom mentalnom snagom savladati i nadići meso da bi se aktualizirao. U toj će mu dvostrukoj misiji partnerica postati policijska poručnica Kristin Ortega, bivša djevojka policajca čiju je, zahvaljujući nejasnim okolnostima, “košuljicu” navukao Kovacz, a nevoljnu družinu upotpunit će i osvetoljubivi PTSP-ovac Vernon, otac traumatizirane tinejdžerke, zatočene u virtuelnom svijetu, i hologram Poe, glavni AI retro hotela The Raven. Istraga premrežena ćorsokacima ugrozit će im i digitalne i fizičke živote, odvest će ih u najdublji pakao virtuelne mučionice, kao i na sam vrh alabasterne kule luksuza. Osim što se nastavlja na, čini se, neiscrpan niz cyber punk revivala, “Digitalni ugljenik” nas još jednom podsjeća koliko su na idejnom planu žanrovski film i televiziju zadužili literarni preci kao što su Philip K. Dick i William Gibson. Serijal, također, ispisuje očigledni hommage Blade Runneru Ridleyja Scotta, sve sa neizbježnim džinovskim reklamama i užurbanim kišnim ulicama megapolisa, što je scenografija na koju će malo koji poštovalac žanra neće ostati ravnodušan.

Statični svjetovi

Dickovsko-gibsonovski virtualni labirinti u kojima se ljudska svijest podvrgava najsnažnijem zamislivom užitku, ali i patnji, postat će ovdje arena egzistencijalne drame budućeg čovjeka, i glavni junak Kovacz ovjerit će još jednom suštinski dickianski tip koji nevoljko putuje kroz vrijeme, tijela i političke frakcije, čuvajući plamičak vlastite jedinstvenosti kroz olujna stoljeća.

Svjetovi cyberpunka su statični svjetovi; u njima je svjetlucanje neona u kišnoj noći jedini dinamizam. Oni su, također, duboko podijeljeni klasnim šavovima i uvijek u sebi nose neizlječivu rezignaciju, poraz svake revolucionarne tendencije. Baš takav je i Digitalni ugljenik. Nažalost, serijal se ponešto gubi dok tka kompleksnu tapiseriju klasno crno-bijelog, oni-su-gore-mi-smo-dolje, tehnološki naprednog, ali statičnog, ulično surovog i virtuelno uznemirujućeg svijeta. Digitalni ugljenik hoće prodrijeti i gore, među elitu, i dolje, među ponižene i uvrijeđene, trudi se naslikati detaljnu fresku dekadentnog megapolisa, s vana, ali i postići uvid unutra, u mučenu i traumatiziranu svijest koja se grči u hodnicima sjećanja.

Šteta je što tu ambiciju ne prati pažljivije ispreden siže (čija se nit povremeno tanji do nevidljivosti kada ne upada u teško razmrsiv čvor), pri čemu bi se i trivijalni dijalozi i povremeno nategnuta gluma mogli oprostiti. Prva sezona se svojski bori sa bogatim i složenim materijalom, pa tako i surovo i bez objašnjenja nagoni gledatelja da usvaja principe funkcioniranja fantastičkog društva i tehnologije, ne dozvoljavajući mu da se snađe i u svijesti sklopi modele i mehanizme kako bi pratio priču. Iako to jeste u skladu sa žanrovskim principom - i Dick i Gibson u svojim romanima do savršenstva dovode tu bačenost u svijet koja korespondira sa pomjerenim stanjem svijesti junaka - Digitalni ugljenik rizikuje da gledatelja naprosto izgubi na putu kojim grabi. Tim više što potentnu filozofsku problematiku specifične egzistencijalne zebnje koju nužno izaziva selidba iz tijela u tijelo i iz virtuelnog u stvarno serija bira da zatomi kroz bombastične pucnjave i borilačke koreografije. Zbog svega toga će ova dobro zamišljena, ali loše izvedena cyber punk saga preživjeti samo kao lijepo, ali ponešto prazno ljubavno pismo korifejima žanra.