Piše: Mirnes Alispahić
Zbog razlike u medijima, adaptacija književnog djela na celuloidnu traku nosi sa sobom veliko breme odgovornosti, koje između sebe dijele, ili bi barem trebali, scenarista i redatelj podjednako. Rezovi i promjene su neminovni, posebno u današnje vrijeme političke korektnosti, no sve to nije problem ako se zadrži bit djela, ako se uspješno prenese tematika i duh koje nosi u sebi. Televizijske serije su postale dobar način adaptacije, jer kreatorima, ako znaju šta rade, daju mogućnost nadogradnje vizije autora (Čovjek s visokog dvorca, Sluškinjina priča) ili se pak izgube i udave u vlastitim pokušajima, pa dobijemo serije koje su negdje na rubu i nikako da pronađu identitet. Producenti taj problem rješavaju obično promjenom vođe projekta tzv. showrunnera, riskantan potez koji može upropastiti sve. Nekada sačekaju i više od godinu da bi donijeli novu sezonu, pa je tako treća sezona Pravog detektiva bolja od druge, mada je sam šablon preuzet iz prve. Nic Pizzolatto je kopirao samog sebe ne bi li ponovio uspjeh prve sezone i donekle je uspio.
Digitalni ugljenik, adaptacija naučno-fantastične trilogije Richarda K. Morgana o Takeshiju Kovacsu, tačnije, druga sezona serije, primjer je kako nekada čak ni ova dva poteza ne mogu spasiti nešto što je od samog početka u pogrešnim rukama. Nakon kritika upućenih na račun prve sezone o nasilju nad ženama promijenjen je tim redatelja i scenarista. Laetu, koja je navodno posvećena drugim projektima, na mjestu showrunnera, izvršnog producenta i glavnog scenariste zamijenila je Allison Schapker. Dovoljno je baciti pogled na listu projekata kojima se bavila (Alias, Izgubljeni) i jasno je čemu je Netflix težio, vanila verzija Digitalnog ugljenika, dopadljiva svima.
Prvi roman u trilogiji, „Digitalni ugljenik“, po kojem i sama serija nosi ime, nije savršen. Daleko je od toga. Morgan ima problema s ritmom radnje, ponekad posustane s pisanjem, ništa što dobar urednik nije mogao srediti, ali uprkos svemu to je dobar roman. Više nego dobar. Slojevit i s donekle kontroverznom tematikom kojom dotiče brojne sfere života. Serija je većinu tih stvari stavila u ćošak, tek ih ovlaš dotaknula u svom narativu, i okrenula se noir cyberpunk akcijskom trileru, koji je funkcionirao dobro do sredine sezone kada se počeo polako rasipati, pokazujući kako showrunner nema ideju kuda ići dalje. Da je serija bila kraća za dvije epizode, bila bi kvalitetnija, ovako je bila vizuelna poslastica s manama na koje smo bili spremni zatvoriti oči jer smo ipak uživali u njoj i svijetu u koji nas je ubacila.
Promjene koje su urađene u odnosu na romane u prvoj sezoni, kako bi učinili Takeshija dopadljivijim likom za publiku, u drugoj već postaju mrtvi teret koji povlači seriju na dno. Doda li se na to činjenica da je Allison scenario za sezonu napisala najvjerovatnije na osnovu blurba sa zadnje korice drugog i trećeg romana, Digitalni ugljenik je sveden na nivo španske sapunice ili proizvoda koji bi se mogao naći na NBC-u ili sličnim državnim televizijama, a ne na kablovskoj televiziji kao što je Netflix. Želja Netflixa da se dopadne svima i izbjegne kritike iz prve sezone, na kraju ih je koštala jer je krajnji proizvod samo vizuelno dopadljiv i to bi bilo to.
Lik Takeshija, pri tome na mislim na promjenu glumca, sušta je suprotnost Takeshija iz prve sezone, da ne govorimo o onome iz romana. Ljubavna priča, nasilno ugurana u seriju čak i u prvoj sezoni je bila totalno neuvjerljiva i isforsirana, dok ovdje ide korak dalje. Umjetna inteligencija po imenu Poe, zanimljiv lik u prvoj sezoni, prebačen je kako bi mogao poslužiti kao deus ex machina rješenje scenaristi, što pokazuje da zapravo nema pojma šta radi jer iako se radi o naučno-fantastičnoj seriji u kojoj se ljudske ličnosti mogu pohraniti u nova tijela tzv. košuljice, ne znači da sve može proći. Samim tim, Poe postaje naporan lik, bitan samo kada je potrebno spasiti radnju serije. Da ne bi bio usamljen, dobio je i svoju ljubav (politička korektnost, već spomenuta). Negativac, Danica Harlan, stereotipni je negativac despota, kao i Carrera, lik iz prve sezone, samo pod drugim imenom, više komični u svom nastupu negoli ozbiljni.
S druge strane, produkcija je vrhunska. Vizuelno, serija je zaista sjajna. Režija je solidna (dvije epizode je režirao Michael J. Basset), koreografija borbi je za pohvalu. Međutim, to nije dovoljno da spasi Digitalni ugljenik od propasti. Previše likova, previše rukavaca koji ne vode ničemu i previše udovoljavanja kritičarima uništili su seriju svodeći je na obični naučno-fantastični triler s potjerom, smješten na egzotični svijet uz dodatak ljubavnih scena na kraju koje više priliče tinejdžerskim serijama. Kao samostalan produkt, ako se posmatra odvojeno od knjiga, moglo bi se reći da je serija na rangu onih na kojima je Allison već radila i proći će kod publike. Ali, daleko je ovo od adaptacije kakvu je Takeshi zaslužio i kakva nam je trebala biti predočena.
