Skoro 60 godina je prošlo otkako je Sean Connery prvi put izgovorio riječi: “Bond. James Bond.“ Najduža franšiza u historiji kinematografije se od tada mijenjala i prilagođavala vremenu i trendovima, padala i uzdizala u kvaliteti. Četiri Bond filma sa Pierceom Brosnanom u ulozi agenta MI6 (Golden Eye, 1995; Tommorow Never Dies, 1997; The World Is Not Enough, 1999. i Die Another Day, 2002) uvela su Bonda u novi milenij. Ali, kako se otišlo previše “nebu pod oblake“ (da ne kažemo u “fantastiku“) i s obzirom na pojavu još jednog agenta – Jasona Bournea u filmovima koji su težište bacili na akciju (Bourne je produkt spisatelja Roberta Ludlama, a Bond Iana Fleminga), tako se i novi Bond morao promijeniti da bi bio prihvatljiv tadašnjoj (današnjoj) publici.

Nije vrijeme za umiranje; režija: Cary Joji Fukunaga; uloge: Daniel Craig, Léa Seydoux, Jeffrey Wright, Ana de Armas, Rami Malek; 2021.

IMDb rejting: 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 84%

Nakon što je svojim glumačkim performansom (uz cijela producentsku mašinu i potrebno restartovanje franšize) ogolio najpoznatijeg najtajnovitijeg tajnog agenta Jamesa Bonda u filmu Casino Royale (ideja do koje je prvobitno došao veliki Quentin Tarantino), odbacivši sve do sada utvrđene i ustoličene odrednice Bondovog lika, britanski glumac Daniel Craig je u tom filmu briljirao u ulozi agenta 007. Petnaest godina u budućnost, četiri filma sa Craigom (Casino Royale, 2006; Quantum of Solace, 2008; Skyfall, 2012; Spectre, 2015) i sadašnji 25. film No Time to Die (Nije vrijeme za umiranje, 2021) odjavni je film iz franšize za Craiga. I iako je praktički trebao zaigrati u kinima još prije skoro dvije godine, prolongiranje zbog pandemije koronavirusa samo mu je učinilo još veću uslugu.

Zločinački plan glavnog negativca Safina (Rami Malek) takav je da bi se mogao dovesti u vezu sa trenutačnom zdravstvenom situacijom u svijetu. Ono što i ptice na granama cvrkuću, a opštenarodno poznata je stvar, jeste da je koronavirus poharao zemaljsku kuglu, odnijevši milione i milione života, dok je isto toliko (i više) zaraženih i u iščekivanju oporavka. Bez ulaženja u spoiliranje, jasno vam je da je kao i u svakom drugom Bond filmu cijeli svijet u opasnosti (u ovom slučaju riječ je o biološkom oružju koje dopadne u pogrešne ruke), i da James na sve moguće (i nemoguće) načine pokušava (i uspijeva) spasiti dan/svijet. Naravno, na scenu sada stupaju pobornici raznih teorija zavjere, kako je korona svojevrsno biološko oružje, napravljeno u laboratoriju i pušteno u svijet kako bi se smanjio broj ljudske populacije, što opet ne mora da znači da (ni)su u pravu.

Na stranu sve, No Time to Die punokrvni je James Bond film, koji vam za svojih epskih 163 minuta trajanja niti jednog trenutka ne ostavlja vremena da procesuirate ono što se odvija na velikom kino-platnu jer je tempo furiozan. Ostavljeno vam je tek toliko da usput iz scene u scenu, kadra u kadar, pratite radnju i povezujete stvari, toliko da ste u filmu i znate (i shvaćate) šta se dešava. Mnogima neće biti po volji toliko (psihološko, time i emotivno) ogoljivanje lika Jamesa Bonda u scenama gdje Craig znalački kanališe emocije dajući karakteru dovoljno dobru dostatnu dozu duše. Ali, opet, za odjavnu rolu u franšizi i sve ono što je u proteklih četiri filma napravio, labuđi pjev Daniela Craiga je zaista bio (i ostao) vrijedan ovolikog čekanja.

Glumačke epizode Jeffreyja Wrighta kao CIA-inog agneta Felixa Leitera, na čiji se nagovor James i vrati nazad u igru, i ona Ane de Armas kao agentice Palome gotovo su savršene minijature. Léa Seydoux je i dalje ljubavni interes Bonda, ali sudbina ih odmah na samom početku, nakon idiličnog odmora u Italiji, posvađa i razdvoji samo da bi ih ponovno kasnije spojila u žestokoj završnici. Novi agent 007, tj. agentica Nomi (Lashana Lynch) androgina je i pomalo iritantna tamnoputa Britanka, čija pojava s početka iznenadi Bonda, dovoljno da kasnije djeluju zajedno u misiji spašavanja svijeta.

Četvero scenarista: Neal Purvis, sam reditelj Cary Joji Fukunaga, Robert Wade i Phoebe Waller-Bridge, glumica i autorica koja je dovedena kako bi „ispeglala dijaloge“, ispisali su zaista zanimljiv znalački struktuiran scenarij. Priča filma, djelo trojca Purvis-Wade-Fukunaga, nastavlja se na prethodnike i uvezuje detalje tako da biste bili spremni za gledanje, ne bi bilo loše ako biste obnovili gradivo i pogledali prošle Bondove. Lijepo je zaokružena, odaje utisak završnice i finalni je unos u serijal sa Craigom u ulozi agenta 007. “Nije vrijeme za umiranje“ rediteljski je dobro vođen sa smislom za potenciranje akcije i  suspensa u skroro pa savršenom omjeru, i iako možda malo predugo traje, što je sa dva sata i 43 minute najduži Bond film ikad, nije (daleko od toga) da se može smatrati ponajboljim filmom u serijalu, barem kada je Craig u pitanju.