Piše: Nino Romić
Rumunski unos u igranu selekciju Takmičarskog programa 26. SFF-a je vizuelno, pa i zvučno, zanimljiva estetska kombinacija punk kulture iz ranih osamdesetih godina prošlog vijeka i trenutne realnosti bivših socijalističkih zemalja na istoku Evrope. U tom na prvi pogled anahronom spoju, Roxandra Ghitescu, koja pored režije potpisuje i scenarij, predstavlja nadasve mračnu priču o dvoje mladih ljudi koji su se našli istovremeno na pragu odraslog života, ali i na rubu bezdana.
Veza Otta (Marc Titieni), naslovnog barbarina, i Laure (Ioana Bugarin) se okončava naglom, ali ne i neočekivanom smrću. No, sa građom snimaka iz raznih trenutaka u njihovom odnosu, Otto održava Laurin duh živim. Isprva se to čini kao nepomirenost sa gubitkom ljubavi od strane još uvijek psihološki nesazrijelog Otta. Kako se radnja razvija, film postepeno i vrlo pažljivo otkriva da se ispod površine krije nešto osim pobunjenika sa ili bez razloga. Nedugo nakon nemilog događaja, socijalni radnici kucaju na vrata Ottovog doma. On nije osumnjičen, ali priroda dešavanja iziskuje ispitivanje od strane službenih organa.
Već scene sa Ottom, njegovim roditeljima i socijalnim radnicima, Ghitescu ubacuje zrnce sumnje u sve što se potom dešava. Otto posjećuje Laurinu sobu dok obilazi njenu ožalošćenu majku, a poslije provaljuje u automobil socijalnog radnika koji radi na njenom slučaju, a u međuvremenu nastavlja razgovarati sa Laurom putem video isječaka, koji filmu služe kao vrsta suptilno integriranih flashback sekvenci. Stvari nisu kako bi trebale biti, ali šta je tačno posrijedi nije odmah očito. Put do istine dug i mračan, možda i premračan za neke gledatelje, pošto detaljno istražuje suicidalne ideacije, koje postaju središnja tema filma u njegovom zadnjem činu.
Svršetak, premda tonalno prikladan i sasvim funkcionalan, možda će predstaviti još veći izazov za gledatelje. Nagrada za strpljenje i postepeno klicanje zrna posijanoga u sceni sa Ottovim roditeljima i socijalnim radnicima, na samom koncu filma, nije ugodno, ali nije ni sasvim lišeno katarze. Tokom trajanja filma, gledatelj postaje svjestan istine prije Otta, tako da katarza proizlazi iz njegovog konačnog otkrića. S time se film pri koncu udaljava u cijelosti od početne premise radnje, koja figurira kao razotkrivanje zavjere ili privida zavjere.
Tonalno, Otto The Barbarian oscilira između suzbijenog ili čak otvorenog bijesa, što sasvim odgovara punk rock estetici glavnog lika i njegovog miljea, te žalosti i hladne filozofske distance nihilizma. Ova oscilacija također predstavlja i rastrganost Titienijevog Otta. Dalje, iako Titieni i Bugarin dijele isti kadar u svega nekoliko trenutaka, putem dosjetljivog korištenja Ottovih video isječaka, Ghitescu neupadljivo ugrađuje scene iz prošlosti u film bez korištenja tradicionalnog oblika flashback tehnike, čime uspijeva produbiti vezu između Otta i Laure bez prekidanja toka glavne radnje.
Otto The Barbarian, kao i svi naslovi koji su već debitirali na 26. SFF-u, ostaje dostupan za gledanje po volji gledateljima i virtuelnim posjetiteljima do samog zatvaranja festivala.
