Piše: Tina Šmalcelj

U decembru ove godine izlazi sedmi nastavak Ratova zvijezda. Disney je pripremio plišane igračke, kenove, svjetlosne sablje, privjeske za ključeve, ali iz nekog razloga početkom 2015. godine se činilo da bi mnogi bili sretniji da su u kinder jajima dolazile figurice iz Pedeset nijansi sive. Šta se tačno dogodilo, pa je sa pijadestala, makar na kratko, skinuta franšiza koja je ozbiljno promijenila filmsku industriju u isto vrijeme izmislivši i savremeni način promocije filma i prodaje robe koja uz njega ide? Koja je tajna Pedeset nijansi sive? Čitala sam knjigu. Pošto nisam književni kritičar zadržat ću se na izjavi kako drugi i treći nastavak nisam pročitala. Gotovo histerično oduševljenje koje je ova trilogija izazvala nije mi bilo jasno. Nisam planirala ni gledati film. Onda mi je prijatelj skrenuo pažnju na potencijalni ključ koji nam može pomoći da shvatimo šta se krije iza prepunih kina širom svijeta: Anastasia i Christian su današnja verzija Ljepotice i Zvjeri, doduše za nešto stariju publiku. Pošto mi se ne sviđa pretjerano da me nazivaju sarajevskom jezuitkinjom kojoj je skepsa u krvi odlučila sam se posvetiti ovom filmu.

Anastasia Steel, mlada i pomalo rasijana studentica engleske književnosti, upoznaje i zaljubljuje se u zgodnog i misterioznog milijardera Christiana Greya ni ne sluteći da on ljubav izjednačava sa kontrolom i nanošenjem boli. Christian ima potrebu da bude dominantan i ona, ukoliko ga želi, mora pristati da bude submisivna. Zaista, šablon koji susrećemo još u originalnim bajkama, onim koje najčešće nisu završavale sretnim krajem, je očit. Ona je načitana, radoznala, dobrog srca i prepuštena samoj sebi, bez porodice koja bi je štitila i podučavala. On je bogat, moćan, živi u oblacima u svojoj ledenoj, sterilnoj kuli i njegova duša je izgubljena. Provodeći vrijeme zajedno oni jedno drugom otkrivaju svjetove sa kojima se ranije nisu htjeli ili nisu smjeli suočiti. Ona upoznaje svoju divlju, životinjsku stranu – upoznaje seks i bol i kako je oslobađanje onih dijelova nas koji su potencijalno socijalno neprihvatljivi neophodno kako bismo postali kompletna osoba. On uči šta je ljubav i nježnost postepeno se transformišući u osobu koja razumije razliku između seksualnog uzbuđenja i ljubavi i odričući se nasilja i okrutnosti prema drugima počinje živjeti kvalitetnijim i ljepšim životom. Ili se bar nadamo da se to desi do kraja trećeg filma.

Pedeset nijansi sive dakle, ima interesantnu polazišnu tačku. Kada se doda dosta seksa, dobro izabrana muzika i privlačni glumci nevjerovatna prolaznost na box officeu ustvari i prestane biti toliko nevjerovatna. Ipak, čini se da bi jedan od najočekivanijih filmova ove sezone mogao biti i jedno od najvećih razočaranja. Zašto? Struktura filma je krajnje jednostavna. Moguće ju je analizirati po najosnovnijoj šemi konstrukcije filmskog scenarija. U 5. minuti Anastasia se sapliće o prag Christianove kancelarije i pada mu pod noge. Do 10. minute, kada napušta njegovu kancelariju, već su počeli flertovati i mi znamo da je ona pomalo smotana, a on control-freak i očito zainteresiran. U 15. minuti oni se ponovo sreću i započinju svoj ljubavni odnos, veoma simbolično u dijelu prodavnice gdje se kupuju konopci i ljepljive trake. Do polovine filma već smo uvedeni u problematiku odnosa dominantantan/submisivan i u tom trenutku gledamo scenu analize njihovog ugovora. Nakon toga slijedi građenje njihovog odnosa. Očito je da se vole. Deset minuta pred kraj filma Christian će imati poslovne probleme koji će ga učiniti dodatno nervoznim i dovesti do kulminacije nasilja s kojim se Anastasia više neće moći nositi. Posljednja scena je paralelna onoj iz 10. minute kada se Christian i Anastasia rastaju. Ona je u liftu. On je ispred. Dok se vrata zatvaraju, oni se gledaju u oči: “Ana”, “Christian.” Kraj.

Svake godine na Valentinovo premijerno se prikaže makar 5 filmova sa sličnom ili pak identičnom strukturom. Publika, naročito ženska, voli pogledati ovakav film. Tako se odmaraju od svakodnevnice, od pitanja i problema sa kojima se susreću u svojim životima. Ipak, veliki broj žena je izišao razočaran s filma. Djelimično možemo to pripisati iznevjerenim očekivanjima – oživljavanje mračnih strana ženske seksualnosti Sam Taylor-Johnson i Kelly Marcel ili nije bilo dovoljno interesantno ili nije baš pošlo za rukom. Čini se, ipak, da je problem dosta kompleksniji. Likovi Christiana i Anastasie su još slabije razrađeni nego u knjizi. Ko su oni zaista i šta uopšte žele? Zašto mi njih gledamo 125 min? I da li, zaista, tako izgleda kada su ljudi zaljubljeni jedno u drugo, bez obzira kakav seks preferiraju? Čini se da su i rediteljica i scenaristica filma osjetile ovaj problem, jer u jednom trenutku, nakon posesivnog ispada Christian ulazi u Anastasiinu sobu i usnuloj ženi priča o nasilju koje je pretrpio kao dijete. Ovo, nažalost, ne pomaže. Anastasia i dalje ne zna ništa o Christianu, on joj se i dalje ne otvara, a gledatelji dobijaju još jednu malu triviju koju mogu staviti na policu odmah pored priče o “gospođi Robinson”. Kada se na ovaj problem doda činjenica da su replike velikim dijelom preuzimane iz knjige i da zaista tako i zvuče – kao dijalog koji stvarna osoba nikada ne bi izgovorila, nemoguće se oteti dojmu da je scenarij ovog filma mnogo nerazrađeniji nego što je smio biti.

Režija je jednostavna. Većinom se oslanja na klasični plan / kontra-plan sistem uz zanimljivo korištenje fetišiziranih detalja koji obuhvataju sve od ruku, preko konopaca i bičeva, pa sve do olovke sa potpisamo Grey među Anastasiinim usnama. Sam Taylor-Johnson ovakvom odlukom film čini pitkijim za širu publiku, ali čak ni seksualno nabijene blitz scene poput one od deset sekundi u liftu kada se Anastasia i Christian po prvi put poljube ne uspijevaju film učiniti ni najmanje interesantnim za prosječnog filmofila. Glumci su uradili svoj dio posla. Dakota Johnson nije primjer žene iz koje ispod mirne površine isijava neostvarena seksualnost, ali ukoliko volite taj tip žena, njena gluma će vam biti dovoljna da joj povjerujete. Ukoliko ne volite taj tip žena, cast će vas mučiti veći dio filma, ali budimo iskreni – susrest ćete se sa većim problemima. Jamie Dornan uspijeva predstaviti oštećenog, hladnog milijardera bez veće muke. Ipak, početni problem ostaje: njih dvoje nemaju likove koje bi mogli glumiti, jer šta se ne nađe na papiru, teško će se naći na filmskom platnu. Taylor-Johnson im djelimično pokušava pomoći naknadno insistirajući na kontrastu između teških tišina nabijenih čežnjom i snažnom seksualnošću koji očito plaše Anastasiu i pjesama koje počinju dominirati filmom od trenutka kada Anastasia sjeda u helikopter. Nažalost, ideja koja se u početku čini dobrom, potpuno pada u vodu kada shvatite da dok su u helikopteru svira “Love Me Like You Do”. Gdje mi je telefon? Možda je rediteljica zvala da mi objasni da je Anastasia zaljubljena i da će uraditi šta god treba, ukoliko to još nisam shvatila.

Čekaju nas još dva filma iz ove trilogije. Najvjerovatnije ćemo još dva puta doći u situaciju da zapitamo o čemu se ovdje zapravo radi. Nažalost, moj glas će i ovaj put dobiti marketing. Koliko god zapažanje mog prijatelja Nikole Ljuce o paralelama sa Ljepoticom i Zvjeri bilo interesantno iz mnogobrojnih razloga, činjenica je da je ovo zapažanje mnogo kvalitetnije nego film. I dok se borci za prava žena bune zbog propagiranja nasilja u Pedest nijansi sive  (ja moram priznat da to nasilje nisam baš vidjela, svako ima pravo u svojoj spavaćoj sobi raditi šta želi, ako mene pitate), ljudi koji upražnjavaju ovu vrstu seksa se bune, jer je netačno prikazan (to bih morala pitati nekog stručnijeg), a vjerske ustanove i fanatici insistiraju da se narod ne prepusti nemoralu (no comment) ostaje tužna istina da su nam danas, najvjerovatnije više nego ikad, potrebni filmovi koji bi se bavili ženskom seksualnošću i otkrivanju svih i najmračnijih dijelova ženske psihe, ali ovo, nažalost, nije jedan od tih filmova.