Peter Bradshaw, britanski pisac i filmski kritičar prisustvovao je premijeri filma Kiss the Future na Berlinaleu, te je objavio recenziju u uglednom listu The Guardian.

Od mogućih pet, Bradshaw je filmu dao četiri zvjezdice, a tekst je objavio pod naslovom kako su “Bono i U2 održali nadu u Sarajevu“. Bradshaw u tekstu navodi kako, i 30 godina poslije, rat u Bosni još uvijek ima moć užasnuti, s pričom o genocidnim masakrima i koncentracijskim logorima u srcu Europe, iako su međunarodni čelnici svečano izjavili svoju odlučnost da se noćna mora iz Drugog svjetskog rata nikada više neće ponoviti.

"Dokumentarac Nenada Čičin-Šaina daje nam neslužbeni, nelicencirani pogled na noćnu moru Sarajeva i način na koji je rock muzika održavala ljude i nadu na životu: svirke i diskoteke koje su se događale u razorenim sarajevskim garažama i skloništima, dok je rat bjesnio na površini. Također govori priču o samouvjerenom američkom novinaru i reditelju po imenu Bill Carter, članu grupe humanitarnih radnika, muzičara i umjetnika u Sarajevu, koji je bio naelektriziran ugledavši Bona iz U2-a na MTV-u kako govori o bosanskom ratu. Uz nevjerojatnu upornost, Carter je dobio intervju s Bonom za bosansku TV (...) i konačno inspirirao bend da održi ogroman koncert u Sarajevu 1997, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma", napisao je Bradshaw.

Dokumentarac je, nastavio je on, u osvrtu na muzičko stvaralaštvo zanimljiv podsjetnik da je upravo ta "naivna, ahistorična, neodrasla kvaliteta rock muzike, njena mladost, njena bezobraznost, njezin idealizam, ono što ju je učinilo tako moćnom i tako uključivom", a u njegovom zaključku stoji i da je film svojevrsna "vremenska kapsula nedavne tragične prošlosti Europe".

Recenziju u cjelosti možete pročitati OVDJE.