Piše: Selma Delić

„Kopaj duboko i ciljaj visoko.“

Ako se želite baviti istraživačkim novinarstvom, iskopajte si odmah dva groba. Ovaj prvi je, naravno, za vas. A ovaj drugi? Taj je za slučaj da ako priča na kojoj radite, na kraju, ne promijeni ništa na bolje.

Hrvatska serija Počivali u miru, čiji su kreatori Goran Rukavina i Koraljka Meštrović, je prva hrvatska serija unazad dvadeset, možda čak i više godina, kojom su se kreatori serije usudili prikazati stvarno lice „crne hronike“ kako u Hrvatskoj, govoreći o sadašnjem periodu, tako i za vremena bivše nam države, Jugoslavije. Serija se sastoji od tri sezone. U fokusu je, kroz sve sezone, rad mlade i ambiciozne novinarke, Lucije Car (Judita Franković Brdar), koja se želi dokazati ne samo na poslu, već i samoj sebi. Na neki način, ona se želi dokazati svom ocu koji je također bio novinar, Nikola Car (Darko Milas), te koji je preminuo dosta godina prije. Samim tim, ona pokušava ne samo biti bolja od njega, već nastaviti tamo gdje je on stao.

„Stvarno te zanimaju nepoznati leševi?“

U prvoj sezoni Lucija pravi reportažu o rušenju zatvora Vukovšćak. Tu vidimo kako se njen lik mlade i „zelene“ novinarke, koja kao da želi da bude nova Veronica Guerin, jedna od „kraljica muckrakinga“, upušta u novo i neistraženo područje – san svakog muckrakera – te samim tim počinje sticati zrelost, ne samo kao novinarka, već i kao osoba. Tokom rada na ovoj reportaži, ona počinje da sarađuje sa bivšim, tačnije penzionisanim, zatvorskim čuvarom, Martinom Strugarom (Miodrag Krivokapić). Uz pomoć njega, ona počinje da „raskopava“ zatvorsko groblje, kako bi ostaci preminulih bili ekshumirani i dalje premješteni. Međutim, ova ekshumacija se zaista, od prve epizode, počinje pretvarati u „raskopavanje“ tuđih grobova i pronalaženje skrivenih tajni tih istih leševa. Dok se kroz tih 12 epizoda provlači nekoliko različitih zatvorskih priča – priča onih čiji posmrtni ostaci naposlijetku svake epizode bivaju ekshumirani, fokus se ipak usmjerava na neke druge likove – „neke druge grobove“ – koji su možda čak i interesantniji i važniji za dalji razvoj priče, odnosno radnje u seriji.

„Ko je pokopan u grobu 104  99?“

Zdenko Jurković ili Mate Šušnjara? U svakom slučaju, oba lika je savršeno utjelovio hrvatski glumac Dragan Despot, bez čijeg („hercegovačkog“) šarma, ovaj lik bi bio, pretpostavljamo, krajnje dosadan. Nekadašnji plaćenik zloglasne UDBA-e, čiji grob nije zaveden u registru, saznaje da se radi na ovoj reportaži, te odlučuje da poduzme sve mjere ušutkivanja tvrdoglave i preambiciozne novinarke, koja, iz epizodu u epizodu, „grebe“ i kopa sve dublje i dublje, dolazeći do istine o Zdenku, odnosno Mati.

„Draga ste cura, malo ste blesavi.“

Ono što ova neiskusna dvadesetpetogodišnja novinarka tek treba da nauči, pored iskustva koje još treba da stekne, jeste da je nekad bolje ne zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto. Tačnije, ako već morate zabadati, onda to radite „u sjeni“, da vas ni duhovi (kvazi)preminulih ne čuju. Tokom svoje istrage, ona ne samo da objavljuje sve te tužne zatvorske priče, već razotkriva i šarolike političke igranke.

„Ubio čovjeka i nastavio pit'. On mrtav, ti hladan. Kaješ li se, Šušnjara?“

Radnja druge sezone nas vodi u jedan mali, „izmišljeni“ grad u Istri. Tu se već radnja vrti oko „afere“ s privatizovanom cementarom Chemix, ali i čudnovatog ponašanja tamošnjih mještana. S druge strane, fokus se usmjerava na ritualna ubistva koja se dešavaju u obližnjoj šumi, te se javlja pitanje da li onaj ko ubija „u ime“ tih obreda ima ikakvu povezanost sa istom aferom.

U drugoj sezoni bitne uloge su ostvarili Goran Navojec, Anja Šovagović-Despot, te Nina Violić čiji se lik (bivše) novinarke pojavljuje i u trećoj – završnoj – sezoni. Zašto je toliko lik Ines Polić (Nina Violić) važan tokom obje sezone? Možda zato što ona predstavlja svakog novinara, odnosno ono što bi svaki nezavisni, hrabri, nepotkupljivi i „opsesivno-uporni“ novinar trebao biti. Prošla je kroz razne mračne faze, između ostalog i kroz zavisnost od heroina, te nakon što joj bude podmetnut otrov umjesto čistog heroina, ona doživljava overdose, ali je ipak na kraju spašava Lucija. Nakon toga, Lucija je „gura naprijed“ kako bi ponovo počela obavljati posao novinarke (tačnije, freelance novinarke) i pomoći dalje u istrazi.

„Došlo je vrijeme da završim priču.“

Upravo o čemu i govori serija “Počivali u miru“ kroz sve tri sezone jeste to da bi mrtvi počivali u miru, živi moraju platiti cijenu.

Treća sezona opisuje probleme u našem društvu koji su najaktuelniji i za koje je potrebna nadljudska snaga kako bi se sveli pred svršen čin. Tu vidimo Luciju kao jednu izuzetno zrelu i hladnokrvnu osobu, ne samo novinarku, koja tek sad kao lik doživljava katarzičnu transformaciju iz jedne slomljene, cinične i depresivne mlade žene, u jednu očeličenu, mudru i nepokolebljivu ženu, ali i, najvažnije od svega, novinarku, koja kao da prolazi kroz test ne samo odanosti svom pozivu, već i psihofizičke izdržljivosti kao osobe.

U trećoj sezoni, moglo bi se reći, ona biva (ponovno) prevaspitana i „izbrušena“ od strane udbaša, Mate Šušnjare, i njegovog prijatelja, bivšeg novinara, Koste Mandića (Danko Ljuština), ali i boksača Mikija (Slavko Štimac), koji joj uporno kroz „epizode“ ponavlja: „hladna glava, novinarka“.

Za novinarstvo i jeste potrebna „hladna glava“, jer je, na neki način, ovo „sestrinska“ profesija špijunaži. Svaki novinar i jeste (pomalo) špijun, te da biste radili posao kako treba, morate spojiti uz sve to i glumačku profesiju. Iako fikcija, ovom serijom je na taj kinematografski način prikazana naša zbilja koju živimo i od koje ne možemo pobjeći, već se suočiti s njom. Možda najbolje o tome „svjedoči“ treća sezona serije – „veliko finale“.

Pored fenomenalne serije Novine, koja se također sastojala od tri sezone, ova je zaista „bez foliranja“ prikazala kakve se sve prljave političke igre i mahinacije odvijaju ispred naših očiju – očiju nas običnih građana – te koje posljedice snosimo mi, „mali i obični građani“, ali ujedno i „odlučujuće figure“ – pijuni - u svakoj od tih političkih, „šahovskih“ partija.

Serija ne da je vrijedna svake sekunde gledateljeve pažnje, već je i skup lekcija o tome ko smo svi mi u ovom stvarnom – životnom – filmu, te da svaka od naših „uloga“ ima svoje breme, ali i zadatke koje moramo ispuniti kako bismo bili upamćeni „ili kao heroji ili kao neprijatelji“.

Na kraju, odluka pada na nas, obične građane.