Piše: Ivan Čupić
Redatelj David Fincher (Klub boraca, Društvena mreža) nikada nije volio igrati po pravilima, možda je upravo to glavni razlog zašto ga toliko volimo, jer nam je dosta vladajućeg establišmenta, napada filmskih klonova bez osobnosti i općenitog nasrtanja na dobar ukus. Već prvim agresivnim taktovima "Immigrant Songa", u obradi Karen O i Trenta Reznora, Fincher uzvraća udarac i spremno sjeda u imperijski razarač, prelazeći na Tamnu stranu; treba li uopće spominjati, pufasti Ewoksi prvi će stradati. Fincher je prihvatio posao da provocira i potiče, razara konvencije, nikako da im podilazi. Dobrodošli u vašu osobnu noćnu moru, onu gorko-slatku, na kraju ipak nema trzanja, samo snoliki povratak u stvarnost. I bol, čini se, može postati navikom.
Od prvih prizora snježnog švedskog pejzaža, u mećavi koja označava začetak fabularne oluje, budimo odmah jasni, film je dizajniran da vas utopi u atmosferi načičkanoj injem, dodatno pojačanoj ambijentalnim, potkožnim instrumentima glazbenog elektroničkog dvojca Trent Reznor/Atticus Ross. Kamerman Jeff Cronenweth uhvatio je bit Švedske, urbanog i skladno prikazanog, gotovo umjetnog okruženja. Ericsson, IKEA, Coca-Cola, Apple, 7-Eleven i McDonald's redaju se u kaosu marketinga koji, za razliku od filmova o Jamesu Bondu, dijeli prostor s ostatkom pokućstva u ravnopravnoj mjeri i neupadljivo. Junaci Larssonove proze dijelom su jedne naizgled bliske, a opet paralelne stvarnosti, svi glumci redom govore engleskim jezikom (često i sočnim, švedskim naglaskom), ispijaju kave, jedu sendviče, otpuhuju dimove, a pojam švedski noir dobiva svoje pravo značenje jednom kada krene ona prava misterija, u izolaciji, šaputavim tajnama iz mračne obiteljske, dijelom i državne prošlosti.
Ukoliko se pronalazite u milijunskoj grupi čitatelja koji su pročitali barem prvu kariku globalno popularne trilogije Stiega Larssona – Millenium, tada su vam bez sumnje u mislima ostali nesvakidašnji likovi poput Mikaela Blomkvista (Daniel Craig) i Lisbeth Salander (Rooney Mara); također se prisjećate bizarne otočke misterije i šokantnih događaja koji bi i inspektora Herculea Poirota natjerali da obrije brk te, preselivši se na Havaje, nastavi živjeti prodavajući kokosove orahe.
Tko je Mikael Blomkvist?
Vječito kontroverzni novinar političkog mjesečnika Millenium, ne tako davno optužen za klevetu u parnici protiv industrijskog moćnika Hansa Erika Wennerströma (Ulf Friberg). Mikael uskoro odgovara na tajanstveni poziv jednog sasvim drugog Direktora svijeta, ostarjelog čelnika obitelji Vanger, Henrika (Christopher Plummer), koji će svoje pregovaračke sposobnosti upotrijebiti ne bi li hajku na Blomkvista okrenuo u svoju korist. Djevojka s tetovažom zmaja, iznenadno, pretvara se u nelagodnu slagalicu jeze. Naime, na dalekom hladnom sjeveru, u fiktivnom gradiću Hedestadu, nalazi se imanje obitelji Vanger, a u svakoj je pori zimskog okruženja ugrađena samo jedna misao: ovo neće dobro završiti.
Na Mikaelu je da otkrije što se dogodilo s Henrikovom nećakinjom Harriet Vanger prije čak 40 godina, kada je netragom nestala. Zauzvrat će dobiti željenu osvetu, Wennerströma na pladnju.
Salander protiv Svijeta
Naravno, scenarist Steven Zaillian (Schindlerova lista, Hannibal) zna koga to publika ipak najželjnije očekuje i stoga maksimalno potencira drugi dio karizmatične puzle – lik antisocijalne hakerice/pankerice Lisbeth Salander. Okolnosti će spojiti jedan od najčudnijih parova u povijesti novije književnosti/kinematografije, a dok minutažom kao željni promatrači uopće zaslužimo svjedočiti jednom takvom socijalnom eksperimentu, Fincher će se itekako potruditi ne bi li nam pobliže dočarao kako je to biti Salander u društvu koje prihvaća sve, osim Salander.
Neka ne bude upitnika na kraju rečenice, Rooney Mara (Društvena mreža, Carol) je čarobna. Poznata po mirnijim glumačkim ostvarenjima ovdje je postala biće od bijesa i osvete, prekrivena tetovažama (dominira zmaj na leđima), ukrašena ratničkom gotičkom šminkom i stavom koji progovara: Ne želiš me zajebavati. Salander je istinska kraljica filma. Dragan Armansky (Goran Višnjić), šef tvrtke Milton Security, možda ju je najbolje sročio riječima: Ona je drugačija, u svakom pogledu.
Glumačku stranu ljudskosti drže i Robin Wright u ulozi Mikaelove suradnice i povremene ljubavnice Erike Berger, Stellan Skarsgård kao Martin Vanger, mladi upravitelj carstva obitelji Vanger te Joely Richardson kao Anita Vanger.
David Fincher ni u kojem trenutku ne želi likovati nad strašnim scenama, već ih artističkom vizijom utiskuje duboko u podsvijest kao i renesansni majstori nekada prije; Salander iz neželjene, odbačene, izmučene pojave postaje Vaša (anti)heroina, lik za kojeg ćete navijati, nad čijim ćete postupcima likovati ili se potiho smiješiti. Ona je stvarna, svjesna i seksualna osoba, ona je od krvi i mesa, apsolutno neodoljiva filmska kreatura.
Po završetku filma, uz odjavnu pjesmu Is your love strong enough? (How to Destroy Angels), preostaje samo zamišljeni pogled u ekran. Kolo se vrti, a introspektivna pitalica započinje.
