Piše: Sead Vegara

Kada imate toliko dobar književni predložak za film kakav je knjiga „High Fidelity“ omiljenu od mnogih i koja sa razlogom uživa kultni status, onda jednostavno nije moguće da omanete u filmskoj adaptaciji. „Drugi ljudi imaju mišljenja, ja imam liste.“, riječi su Roba Fleminga glavnog junaka pomenutog romana britanskog pisca Nicka Hornbyja, djela koje je Hornbyju poput njegovog prvog, autobigrafskog romana „Fever Pitch“ (Stadionska groznica) donijelo kultnu slavu. „High Fidelity'“ je za temu imao život 35-godišnjaka koji, nakon što ga ostavi dugogodišnja djevojka, počinje da preispituje sve svoje dotadašnje ljubavne veze, tj. prekide sa djevojkama, one koje su imale veliki utjecaj na njega i formiranje njegove ličnosti.

Rob drži polupropalu prodavnicu ploča u kojoj rade dvojica „muzičkih morona“ –stidljivi Dick i nepodnošljivi Barry od kojih je potonji zaslužan za Robovu rečenicu sa početka teksta jer se tokom cijelog svog radnog vijeka u prodavnici Championchip Vinyl izražava kroz top liste najboljih pet filmova, uvodnih numera sa muzičkih albuma, top pet epizoda Kafića uzdravlje, i sličnih gluposti. U Hornbyjevoj prozi mnogi će se moći s lakoćom pronaći, kako u ponašanju likova tako u sitnim detaljima kakvi su oni koji se odnose na percipiranje muško-ženskih odnosa.  

U historiji filma malo je filmova koji su rađeni kao ekranizacije književnih djela, a da su zaista uspjeli dočarati ono što je pisac napisao i opisao u knjizi. Za takvo nešto zaista morate imati genijalnog scenaristu (ili više njih) koji će uspjeti samu bit i dušu knjige prenijeti u scenario ostajući vjeran izvornom tekstu i, naravno, dobrog režisera kojeg neće ponijeti nekakav umjetnički zanos da od toga napravi nešto što će biti razumljivo samo nekolicini ljudi. Francis Ford Coppola i Mario Puzo su sa Kumom dokazali da je moguće od odlične knjige napisati odličan scenario i snimiti jedan od najboljih filmova svih vremena.

Stara narodna kaže: „Gdje je puno baba, kilava su djeca.“, ali u slučaju scenarija za film Stephena Frearsa High Fidelity koji su pisali čak četvorica ljudi –D.V. DeVincentis, Steve Pink, John Cusack i Scott Rosenberg može se slobodno reći da je kao i finalni proizvod elegantno oblikovan. Kada su pitali Nicka Hornbyja šta misli o tome da je radnja knjige prebačena iz Londona u Chichago, on je jednostavno odgovorio: ”Mislim da moja knjiga govori malo više od puke geografije.”

Dakle, vlasnika polupropale prodavaonice ploča (ime je amerikanizirano) Roba Gordona (Cusack) nakon dugogodišnje veze ostavlja djevojka Laura (Ibn Hjejle) i on shrvan od tuge i boli, ne želeći da to prizna, počinje da preispituje dosadašnje najbolnije prekide od kada je počeo da se zabavlja sa djevojkama. „Šta je došlo prvo? Muzika ili bijeda? Da li sam slušao pop muziku zato što sam bio jadan ili sam bio jadan zato što sam slušao pop muziku?“, pita se na početku filma Rob. Roba će na putu osvještenja i povrtka na staze stare slave pratiti njegovi uposlenici Dick (Tod Louiso) i Barry (Jack Black), a prilike za nove ljubavne avanture sa nekim starim bivšim i nekim novim djevojkama će biti na pretek.

Likovi filma, a time i knjige, su zaista arhetipski i izabrani iz izvora brilijantno rekonstruisanih da podsjete na mnoge različite stvarne prijatelje i međuljudske veze. I istina je, kako je navela Guardianova književna kritičarka Suzanne Moore, da je čitanje knjige (i gledanje filma) „High Fidelity“ poput slušanja sjajnog singla; znate da je čudesno od trenutka kad počne, a kad završi opet se vraćate na početak jer se zbog toga osjećate mlado i odraslo odjednom, i na licu vam se automatski pojavljuje smiješak. Jedan od Top 5 filmova o muško-ženskim odnosima, iz muške perspektive naravno, svih vremena.