Piše: Marko Njegić

Opsesivni perfekcionist je sreo opsesivnog perfekcionista na snimanju Posljednjeg Mohikanca (1992.), veličanstvene ekranizacije romana Jamesa Fenimorea Coopera. Iza kamere Michael Mann, ispred nje Daniel Day-Lewis. Srodne perfekcionističke duše. Kod ovog redatelja i glumca posvećenost poslu je stopostotna, "metodska", sve ili ništa. Kako bi se pripremio za ulogu, preciznije potpuno transformirao u Hawkeyea, Day-Lewis je par mjeseci živio u divljini, lovio hranu, sjekao drva "tomahawcima" i spavao pod zvijezdama, a navodno mu se u kampiranju jedno vrijeme pridružio i sam redatelj. Mann je minuciozno pazio na povijesne detalje, svaku pušku, mokasinku, rog s barutom, "tomahawk", luk i strijelu, kanu, plemenski jezik (Mohikanci, Huroni...), svekolike odore Indijanaca, tj. Engleza i Francuza koji su 1757. u američkim kolonijama ratovali za posjed kontinenta.

Prema izvornim 18-stoljetnim nacrtima dao je sagraditi britansku utvrdu Fort William Henry koja je krvarila, mrvila se i pala pod paljbom topova za vrijeme francuske opsade. Bitka za Fort William Henry spada među dojmljivije (akcijske) scene filma, s realističnim "bladerunnerovskim" vizualnim odjecima ratovanja. Detonacije topovskih kugli periodički osvjetljuju noć koju, potom, oblaci dima od paljbe pušaka prekrivaju poput magle. Treba vremena da se ta magla raščisti budući da Mann tretira okršaje puškama autentično kako dolikuje datom periodu, čak i kad je junak u pitanju. Hitac po hitac, u međuvremenu punjenje barutom ili preotimanje napunjene puške u trku iz ruku stradaloga. Hawkeye je predstavljen akcijski u pokretu, točnije lovu s mohikanskim ocem Chingachgookom (Russell Means) i bratom Uncasom (Eric Schweig), posljednjima od naroda koji nestaje.

Zaustavio se načas samo da podigne pušku i nanišani jelena. Uvodna scena je bitna iz više razloga. Day-Lewis je evidentno postao jedno s puškom i uopće poluindijanskim likom kojeg sjajno utjelovljuje u svojoj prvoj i posljednjoj akcijsko-herojskoj ulozi. U njemu od prvog kadra ne vidimo Day-Lewisa nego Hawkeyea. Autentična gluma je u skladu s režijom - svaki centimetar kadra djeluje prirodno i vjerodostojno. Najavljujući usput da će The Last Of The Mohicans biti i povijesni akcijski film potjere, čiju je strukturu i kinetiku godinama kasnije štafetno preuzeo Mel Gibson u njegovom dostojnom nasljedniku Apocalyptu, Mann vizualnim jezikom otkriva svijet u kojem Hawkeye, Chingachgook i Uncas žive. Nitko od njih nije još prozborio ni riječ. Fotografija Dantea Spinottija, glazba Trevora Jonesa i Randyja Edelmana te zvučni efekti prirode i čovjeka govore sve što gledatelj treba znati o tom svijetu.

Kad riječi, opet, izađu iz usta likova, vjerujemo u svako slovo, kao prigodom Hawkeyjeva opraštanja od Core (Madeleine Stowe) pokraj vodopada, zaklinjanja da će je naći "ma koliko god dugo trebalo, koliko god bila daleko". Vjerujemo mu nakon što smo u savršenom scenskom ogledu epske akcijske romantike veće od života vidjeli kako je poput divlje mačke sprintao prema njoj s jednog kraja raspršene povorke na drugi tijekom indijanskog napada, krčeći svakog crvenokošca koji mu je stao na put.

Rečenice arhetipski karakteriziraju likove. "Tek kad moja sjekira pocrveni bit će zakopana", zareži nezaboravni negativac Magua (Wes Studi), predvodnik ratne družine Hurona opsjednut osvetom prema britanskom pukovniku Munrou (Maurice Roeves) zbog njegovih prošlosnih grijeha, inače ocu Core i Alice (Jodhi May). Pa ipak, djela još bolje oslikavaju likove jer Mann ih portretira kroz akciju iskonske junačke/ratničke prirode i vječito otkopane sjekire, primordijalnu i tenzično koreografiranu. Redatelj u naponu snage nije se libio prikazati okrutno lice rata u krupnom planu Mague, sva skalpiranja, probadanja i mesarenja. U pogledu rekreacije 18-stoljetna realizma Posljednji Mohikanac bi danas mogao biti festivalski film, ali prosječan festivalac ne može biti Posljednji Mohikanac. Nedostaje mu srca, emocije, strasti, filmičnosti. Lirsko-epski The Last Of The Mohicans je realističan i filmičan, brutalan i prekrasan, nepatvoreno romantičan i emotivan, jedan od posljednjih istinskih holivudskih "larger than life" epova.

U filmu za "best of" listu devedesetih Mann je orkestrirao čulno audiovizualno iskustvo, još uvijek jednakom snagom projicirano na gledatelja gotovo 27 godina od njegove premijere (u Splitu igrao u kinu "Marjan") i danas jednako moćno, možda i moćnije. Poetika Posljednjeg Mohikanca kulminaciju doživljava u jednom od najimpresivnijih akcijskih vrhunaca u povijesti kinematografije, simbolično postavljenim na vrhu planine, gdje Magua i Huroni odvode Alice, a za njima hitaju Hawkeye, Uncas, Chingachgook i Cora. Završnica je dobrim dijelom režirana u "slow motionu", bez izgovorene riječi, osim ponekog krika, jecaja  i bolnog dozivanja nečijeg imena. Samo facijalne ekspresije, govor tijela u usporenom pokretu i zvuk okršaja hladnog/vatrenog oružja. Finalnih desetak minuta The Last Of The Mohicans, remek-djelo akcijskog momentuma i perfektna sinergija režije, fotografije i glazbene simfonije, gledaju se sa srcem i suzom u očima i - slušaju.

Svaka pokretna slika i pulsirajući glazbeni takt prenose ono što likovi osjećaju i ne izgovaraju, zrcaleći topot koraka i otkucaje srca, prateći njihov put od spašavanja do gole osvete. Glavna tema filma ("Main Title") i romantični "The Kiss" srastaju klimaktički u elegični "Promentory". Muzika raste paralelno s usponom junaka i biva preslikana totalom planine i neukroćene divljine. Glazba i fotografija Posljednjeg Mohikanca sreću se na granici bespuća i postaju jedno.

Zanemaren od strane Akademije

Film je bio nominiran za samo jednog Oscara (najbolji zvuk) koji je i osvojio. Nevjerojatno je da je glazba ostala bez nominacije, a spada među najbolje svih vremena, uz prvog "Conana" i "Hrabro srce" kad su epovi u pitanju.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija