Piše: Ivan Čupić

U svjetlu izvanrednog uspjeha sedme epizode Star Warsa – The Force Awakens (zlatni triptih je ostvaren: kritika, publika i blagajna), još jednom se ciklički prisjećamo filmskih velikana koji su svojedobno pokorili svjetske blagajne, zapečativši kino-izvedbom svoje mjesto u financijskom nebu blještavog Hollywooda. Znam što mislite i znam kako zvuči, kao isprazno slavljenje najboljih u timu za koji ni pod koju cijenu ne želite navijati, a što je uistinu 'najbolje' zauvijek ostaje subjektivno, sve ostalo je zbrajanje brojki koje su daleko od naših džepova; na kraju dana ostaje samo sjećanje - pozitivno ili negativno. Što ako sjećanja nema i je li izostanak impresije, općenita ravnodušnost prema filmu, glazbi, pisanoj riječi, najveća kreativna nedaća? I tu smo, napokon, na filmu iz naslova, redatelja Jamesa Camerona – Avatar.

U ovom trenutku jasno je kako će znanstveno-fantastična uspješnica redatelja J.J.Abramsa preći Titanic (također Cameron), time postati drugi najgledaniji film svih vremena, ujedno i najgledaniji film iz popularnog serijala (ako se ne poigramo vrijednostima dolara onda i sada, uslijed čega bi prvijenac iz 1977. još uvijek uvjerljivo vodio utrku); što je sa neprikosnovenim Brojem Jedan? Avatar je celuloidnu premijeru doživio sada već daleke 2009. zaradivši pritom megalomanskih (za ondašnje i današnje pojmove) 2,7 milijardi dolara. Neočekivano, impresivno, salutiranja vrijedno. Zamislite Jokera, Heatha Ledgera, kako se sunovraćuje s te hrpe zelembaća, kao u filmu Vitez Tame; čak dvije milijarde tog iznosa odnose se na tzv. internacionalnu publiku (čitaj: ne-američke države svijeta, uključujući i našu šaku blagajničkog jada). Avatar je, baš kao i bratski mu Titanic, originalan film, bez potpore unaprijed stvorenog i uspješnog, franšizom obilježenog filmskog svemira.

Ako je suditi po ciničnim 'tvitovima', nasumičnim internetskim komentarima i uobičajenim mrežnim krivcima – zapravo jako malo. Paragrafi recenzija sveli su se na dvije pogrdne fraze: 'štrumfovi u svemiru' i 'taj prokleti 3D'.

Jesmo li se globalno probudili iz krio-sna, pa više ni trava na Pandori ne izgleda zelenija, kad smo već susjedovu prestali škicati, ili je posrijedi drugi fenomen, degradirajućeg vrednovanja koje funkcionira na principu manje je više? Razmislite o vrsti komunikacije prije dvadeset, deset, pet godina; kakve su šanse da vam netko Viberom, Whatsupom, sms-om, ovih dana pošalje tek smajlić (ili, smajlići su tako 2000, pa neka budu šareni, blesavi, simpatični stickeri)? Na kraju dana, razgovori takoreć prestaju pred hipnotizirajućim ekranima, malim i velikim, pretvaraju se u digitalni prijenos misli, a on se dalje nezaustavljivim napretkom tehnologije skraćuje, pojednostavljuje i pretvara u jednostavnu pikseliziranu grafiku koja odražava moje i vaše, sasvim ljudske, piktogramom prenesene emocije. Ukratko: vozimo u rikverc, vraćamo se počecima.

Pitanje o relevantnosti Avatara onda i danas nije nimalo bezazleno, čak i kada je preneseno kratkom i popularnom (uglavno mobilnom) formom, jer pop-kulturalni utisci nemaju unaprijed određena pravila ponašanja: ili jesi ili nisi, ali sumnjam da je od mentalno zabilježenog kino-iskustva ikada bilo važnije ime ljudskoga protagonista (Jake Sully), plave heroine (Neytiri) ili nabrijanoga negativca (Quaritch). Pamćenje je selektivno i Zameo ih vjetar će neporecivo opstati na trulim, ali postojanim temeljima Frankly my dear, I don't give a damn, tehnikoloru i brkovima Clarka Gablea; Kad jaganjci utihnu na dijalogu između Jodie Foster i Anthonyja Hopkinsa itd.

U opipljivom svijetu, da zbrojimo postignuća van financijske sfere, Avatar je ojačao ideju o 3D projekciji kao dominantnoj inačici masovne kino-distribucije (koju su, doduše, s vremenom osakatili jeftinim retuširanjima za sitne pare), razvio je i kreativcima diljem svijeta ponudio komercijalno korištenje kamera za motion capture i facial motion capture ('hvatanje' emocija na licu glumca u realnom vremenu, tehnologija se koristi i u industriji videoigara), ojačao status glumaca koji život udišu isključivo ili većinski likovima iz mašte (primjer Andyja Serkisa u ulozi Golluma iz Gospodara prstenova, Cezara iz Planete majmuna i sl.).

U neopipljivom, mentalnom svijetu, Avatar je bio i ostao iskustvo: gledanja filma, vizualno i auditivno – na najvećem mogućem ekranu, uz potporu najboljeg mogućeg zvuka, možda i s naočalama na vrhu nosa, ako ste dovoljno sretni da ovih dana posjedujete kakav šminkerski 3D televizor. Šanse su, čak se i baka Milica (koja je, budimo realni, također povukla s nekoliko gledanja za one dvije-i-sitno milijarde na blagajni) još uvijek kroz maglu prisjeća taktova filma. Ne zna likove, ali raširi oči i ruke kad joj spomeneš 'Štrumfove u svemiru'. Šuma daleke Pandore koja noću oživljava na dodir dlana, čudesna flora i fauna, gigantska stabla, ponosni narod Na'vija, iskupljenje jednog paraplegičnog vojnika i orkestralna glazba nedavno preminulog Jamesa Hornera. Avatar, kao i svaki film vrijedan vaše pažnje, ni onda ni sada nije sveden na rečenicu-dvije teksta i nekoliko probranih imena, samo je imao tu nesreću da postane (i ostane, po svemu sudeći) 'Najgledaniji film svih vremena' – a mainstream kad-tad moramo prestati voljeti, da bismo ostali dovoljno cool.

Ali, baka Milica ne želi biti cool, ona samo želi vratiti taj osjećaj bivanja u drugom svemiru, pa makar i imaginarnom.

Bez brige, James Cameron već priprema nastavke, navodno za 2017, '18. i '19. Poslušao je i svoje vječite kritičare pa je ovoga puta unajmio tri scenarista (Josh Friedman, Rick Jaffa i Amanda Silver) sa zadaćom poliranja, kako kaže, meta-narativa buduće trilogije. Disney već mjesecima gradi park posvećen svijetu Avatara, dovršen je mukotrpni dvogodišnji proces stvaranja cjelokupnog svijeta, živog i neživog, a na putu su i nezaobilazne novelizacije. Neki će reći prekasno, jer željezo se kuje dok je vruće, ali redatelju klasika poput Terminatora, Aliensa, Istinitih laži i Titanica povijest je itekako naklonjena, vjerujem da će i Avatar, ponovno, postati vijest broj jedan, bez pretumbavanja Tumblra u potrazi za tobožnjim dokazima o relevantnosti. I see you, troll.