Piše: Lamija Milišić
14. Pravo Ljudski Film Festival: “Poluživot u Fukushimi” (Mark Olexa, Francesca Scalisi, 2016.) prikazuje život jednog farmera u radijacijskoj zoni, u gradu svirepe izolacije
Radijacijska crvena zona u Fukushimi tipičan je primjer heterotopijskog prostora, vizija te Foucaultove slike u ogledalu, specifična zbog velike sličnosti sa svijetom izvan rejona toksičnih oblaka. Mogli bismo je povezati i sa Freudovim pojmom jeze - osjećanjem nelagodnosti pred poznatim, nečim odveć poznatim no zastrašujućim. Fukushima je, u tom kontekstu, sablasna dolina (eng. uncanny valley), grad svirepe izolacije. Protagonist filma Poluživot u Fukushimi, Naoto, živi u crvenoj zoni. Najprije ga susrećemo u nizu kadrova na obali mora - scena je popraćena bjesomučnim udaranjem talasa o stijene, postepeno razaznajemo ljudske glasove i krike. Ovu bujicu zvukova autori filma upotrijebit će još jednom, dok Naoto bude koračao praznim ulicama grada - svi ljudi od kojih potječu ti glasovi ostaju izvan kadra, tako da bi mogli biti samo odjek života u Naotovim mislima, a možda su i realno prisutni tu, s njim u životu u crvenoj zoni - no svakako ostaju izvan kadra, fantomski obitava kakofonija života u filmskom prostoru.
Jedan od motiva koji se ponavljaju kroz film tiha je prisutnost noja, kog Naoto susreće u šumi, a poslije i kod željezne ograde uz svoj dom. Noj se povezuje sa još nekoliko repetitivnih motiva, kao što je pomenuta kakofonija ljudskih glasova, ali i kadrovi ulica u Fukushimi, smještenih pod kupolom žica dalekovoda, koje se zajedno sa stubovima njišu na vjetru, poput ustreptalog željeznog okvira kroz koji Fukushima promatra danje nebo. Svi navedeni motivi mogu se okupiti oko teme komunikacije, u kontekstu razvijanja naslovnog poluživota u crvenoj zoni. Naoto u jednom trenutku govori da je morao postati gotovo samodostatan. Život je okrnjen za stanovnike Fukushime, tako da protagonist filma govori i o svojoj djeci koju nikada neće dovesti u crvenu zonu. Njegovi dani su predano okrenuti ka svijetu s one strane Foucaultovog ogledala, ka pronalasku starog smisla bivanja, prije nesreće 2011. godine. U međuvremenu, na vijestima javljaju o novom pokretanju nuklearne elektrane, a Naotov dom posjećuje grupa ljudi zaduženih za dekontaminaciju - Naoto utom s još jednim stanovnikom Fukushime govori o tome kako je njihov prijašnji život izgubljen, zapravo, zauvijek.
Kasnije govori kako bi i on trebao naći posao u dekontaminaciji. I u tom nostalgičnom tonu završava Poluživot u Fukushimi - Naotovom pjesmom, tužnim ljudskim pojem. Kadar nestaje ispraćen Naotovom očima, i nastavlja se u crnilu, muk opet narušava zvukom mora. I tako šumi poluživot Fukushime.
