Piše: Sead Vegara

Napisati svaku scenu u scenariju kao da je najvažnija u cijelom filmu, također režirati je i snimiti da je najvažnija, te još sa glumačke strane dati sve od sebe, unijeti se u performans na najvećoj mogućoj glumačkoj razini, to kada postignete, kada tome težite, znate da će finalni rezultat biti ni više ni manje nego prvoklasno djelo. To sve i više postigao je reditelj Nermin Hamzagić sa svojim dugometražnim igranim prvijencem Pun Mjesec. Scenarij kao djelo Hamzagića i koscenaristice Emine Omerović odiše sočnim i životnim replikama i dijalozima, Hamzagićeva režija je odmjerena i doslijedna materijalu, svojevrsnom dramskom trileru snimljenom sa sigurnom rukom direktora fotografije Amela Đikolija, dok glumačka igra svakoga ponaosob nema pogrešne dionice.

Naravno, sam politički podtekst prema kojem su Hamzagić i Omerović stremili, a to je metafora policijske stanice u kojoj se radnja odvija u jedno veče za vrijeme punog Mjeseca, kao Bosne i Hercegovine u malom, također je majstorski osmišljen. Likovi nisu kruto i jednodimenzionalno pozicionirani, ništa nije crno – bijelo, već je svaki izgrađen onoliko koliko prostora mu je dano. Minijature Borisa Lera i Edina Avdagića su toliko uvjerljive i dovitljivo sprovedene u djelo da se zaista možete pronaći u njihovoj koži. Alban Ukaj kao policijski inspektor Hamza, kojem se to veče žena (Alena Džebo) treba poroditi, polako prepušta osjećajima kontrolu, te se odlučuje da nešto promjeni, nešto što se baš tako lagano ne da promijeniti. Sistem, međuljudski odnosi, uloga pojedinca u društvu... cijeli taj mikrokosmos će to veče pasti na Hamzina pleća. Njegove radne kolege, u i više nego uvjerljivim interpretacijama Ermina Sijamije i Muhameda Hadžovića, dovesti će Hamzu do odluka koje neće biti lagane niti sigurne, ali ono što je dobro i vrijedno, te odluke će ga odrediti u njegovom daljem bistvovanju.

Hamza će se kretati po policijskoj stanici (koju u filmu „glume“ prostorije BHRT-a) od slučaja do slučaja: momak (Avdagić) čiji je pas ugrizao službenika sa psom dijeli ćeliju, otac (Ler) koji je ukrao novac iz bankomata, djevojka (Lidija Kordić) koja se prostituiše, čovjek (Izudin Bajrović) koji je remetio red i mir, dječurlija koja pravi probleme... Još jedno obično veče u policijskoj stanici Hamzi će naizgled proći u rutini, ali do jutra i prvog pogleda prema novorođenoj bebi desiće se mnogo toga. Hamzagić i Omerović pletu priču oko čovjeka čiji čitav život mijenja se iz korijena sa saznanjem da će postati otac i koji na sve sada savršeno jasno vidi gdje i kako treba ispravno postupiti i pri tome žrtvovati mnogo toga.

Cijeli poduhvat snimanja jednog filma iziskuje mnogo stvari. Kažu da je za film potrebno mnogo novca da bi se snimio, producirao, platili glumci, kostimi, scenografija... produkcioni dizajn, i još mnogo, mnogo stvari. Ono što je postigao Hamzagić sa producentima Amrom Bakšić Čamo i Adisom Đapom sa filmom Pun Mjesec dokaz je da za vrhunski film ne trebate milione, već kvalitetan scenarij, raspoložene i istinske glumce, uigranu filmsku ekipu, te puno dobre volje i zalaganja. Istina, sa popriličnim budžetom možete “lakše da dišete“, ali kada vam se sklopi sve samo od sebe i sa malo novca se mogu praviti čuda.

Neprevaziđeni talenat naših filmskih radnika jeste u pretvaranju poznatih lokalnih problema i situacija (kako u prije zajedničkoj nam Jugoslaviji, tako i sada) u briljantne celuloidne priče, praveći novo od starog. Od onoga što vole, ono što će voljeti drugi udahnjujući mu novi život, ponovo i iznova. Bez sumnje, to mogu samo veliki. Oni koji znaju da je svaka scena koju snimaju najznačajnija scena u filmu. Oni koji rade sa glumcima i koji znaju da se sva profesionalnost može izraziti samo jednim migom (glumčeve) desne obrve... I koji su to poput Hamzagića sa Punim Mjesecom potvrdili donoseći sepete pune evropskim i svjetskim nagradama i priznanjima; Nagradu Ekumenskog žirija na Cottbus Film Festivalu i Nagradu za najboljeg glumca Albana Ukaja.